Plava crta
Nedjelja, 12.11.2017.

Facebook Facebook

Share
Like

Misa je najsavršenija molitva. Možemo je usporediti s najsuvremenijim računalom. No, o nama ovisi kako i koliko ćemo se tim istim računalom služiti. Sjetimo se odmah one rečenice sv. Augustina o veličini Božjoj: «Bog je toliko velik koliko mu tvoja vjera dopusti da bude velik!»

Istu tvrdnju itekako možemo primijeniti i na svetu misu. Prečesto Svetu misu shvaćamo kao nešto što se događa samo po sebi bez našega aktivnog duhovnog sudjelovanja. Ukoliko mislimo kako sudjelovanje na Svetoj misi znači samo fizičko prisustvovanje uz izgovaranje točno određenih riječi, tada se najvjerojatnije nalazimo ispred računala koje znamo samo uključiti i isključiti.

Sveta misa je duhovno sudjelovanje u stvarnoj žrtvi i uskrsnuću Isusa Krista. Misa se događa izvan vremena i u njoj sudjelujemo u prisutnosti čitave proslavljene, a isto tako i živuće Crkve (v. Enciklika o Euharistiji – Ivan Pavao II.). Sveta misa je najozbiljniji događaj našega života. No, trebamo se odlučiti ‘zaviriti iza zastora’ i stvarno čitavim bićem, duhom, dušom i tijelom sudjelovati u njoj. To se počinje događati onoga trenutka kad se mi svojom slobodnom voljom za to stvarno odlučimo. Počinjemo s malim ‘provirivanjem’ iza zastora dok na posljetku u potpunosti, duhom, dušom i tijelom ne uđemo u tu okom nevidljivu stvarnost. Sveta misa je molitva u kojoj nam Duh Sveti pomaže moliti. Bez Njega je nemoguće ući u otajstvo Svete mise. Sveta misa je događaj za koji se trebamo ozbiljno pripremati. Sveta misa je aktivno sudjelovanje u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Krist je žrtva. Jedan je vjernik ovako objasnio zašto mu je Sveta misa najvažnija: «Kad dođem na Svetu misu vidim Isusa kao žrtvu. Tada imam samo dvije mogućnosti: da promatram ili da sudjelujem. Kad izađem iz crkve, Isus gleda mene i vidi kako sam u svijetu ja žrtva. On također ima dvije mogućnosti: da promatra ili da sudjeluje.»

Sudjelovati prvenstveno znači doći pred raspetoga i uskrsnuloga Krista s vjerom u srcu. Kad u duhu stanemo pred križ na kojem se događa otkupljenje, spasenje, oproštenje, ozdravljenje, iscjeljenje, oslobođenje ovoga svijeta – mi možemo samo promatrati, a isto tako u toj žrtvi možemo i sudjelovati. Bog je za nas sve učinio ili nam je na neki način sve već dao (v. Iz 53,4-6). No, to ‘sve’ neće biti zaista naše ako ga vjerom ne uzmemo. Vjerom ulazimo u posjed blagoslova kojima smo već u Kristu blagoslovljeni. Dakle, prikazati Svetu misu znači svojom slobodnom voljom zahvaliti Kristu za trpljenje za sasvim konkretnu nakanu te tu istu nakanu u ime toga trpljenja staviti pred Boga kao Oca kako bi se ona u Duhu Svetome u potpunosti ispunila. Najčešće misne nakane koje prinosi svećenik su one za spasenje duša iz čistilišta, tj. mise za mrtve. No, mi ostali sudionici misnog slavlja pozvani smo ‘prinijeti svoje žrtve’. Svećenik nas na jednome mjestu poziva da molimo da njegova i naša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu. Žrtva je ugodna ako ima smisla. Ako dođemo pred raspetoga Krista koji umire za grešnike, bolesnike i sve druge patnike – a u isto vrijeme mu ne vapimo za neke od njih i ne donosimo ih u njegovo milosrđe – mi tada pokazujemo sebičnost i nevjeru. Ako donosimo samo svoje potrebe tada pokazujemo svoju egocentričnost. Bog želi da se što više ljudi spasi od pakla, patnje, svezanosti i svih onih drugih stvari od kojih nas je svojom mukom otkupio. Koliko će se ljudi spasiti ovisi prvenstveno o nama, jer je On svoj dio već učinio. On nas je naime već sve spasio. No, mi smo ti koji vjerom trebamo uzeti spasenje koje nam po Kristu pripada i to ne samo za sebe već ga trebamo posredovati i, što je moguće više, drugim ljudima.

Svaku bi Svetu misu trebali započeti jasnom mišlju, otprilike ovako: «Ne, Gospodine, ti nisi uzalud umro. Tvoja muka za mene i za moju braću i sestre nije bila uzaludna. Zato ti danas u svojem srcu donosim ove svoje nakane (trebamo ih što jasnije u svojem srcu izreći) i molim te da me svojim Svetim Duhom nadahneš kako bih pridružio i one za koje nitko ne moli, a potrebni su tvoga milosrđa. Ja ih sada uključujem u tvoju pobjedu na križu i donosim ih, Oče, u tvoju silnu ljubav!» Ukoliko do sada nismo tako prikazivali Svetu misu, najbolje je da počnemo s jednom nakanom. Pretpostavimo kako Svetu misu prikazujemo za obraćenje jednoga nama poznatog grešnika kojega ćemo u daljnjem tekstu zvati grešnikom. Nikako nije dovoljno prije mise, ili u nekom dijelu Svete mise, samo izgovoriti u srcu, ili na glas, kako Svetu misu prikazujemo na tu nakanu. To ni izdaleka nije ono što bi trebali činiti. Svaku riječ koju na Svetoj misi slušamo ili je izgovaramo trebamo dovesti u vezu s tom nakanom. Ulazna pjesma uvodi nas u svjesnost kako pristupamo žrtvi u kojoj sudjeluje čitava Crkva, nebeska i zemaljska, kojoj zapravo prisustvuju svi ljudi koji su ikad živjeli i koji će ikad živjeti. Ulazimo u duhovnu realnost koja nije ograničena prostorom ni vremenom. Započinjemo znakom križa gdje proglašavamo kako će se sve događati u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Tu već postajemo duboko svjesni kako smo u Svetu misu (žrtvu) u svojem srcu ‘donijeli’ i grešnika za kojega prikazujemo Svetu misu. On se, s nama i po našoj slobodnoj volji, nalazi pred križem i mi postajemo svjesni kako su oči svemogućeg Boga, svih anđela i svih svetih uperene u njega. Sveci su u jedinstvu s Bogom tako da i oni poštuju našu slobodnu volju kao što je poštuje i Bog. Oni prinose naše molitve Bogu, ali samo one koje im mi povjerimo da ih prinose. Dakle, već na početku Svete mise ‘povjeravamo’ našeg grešnika svim anđelima i svecima, a posebno Mariji. Za nebo nema veće radosti od spasenja grešnika i mi postajemo svjesni kako je naša nakana itekako prihvaćena i kako će se čitavo nebo priključiti da nam pomogne kako bi vjerom mogli prihvatiti obraćenje tog grešnika. U činu pokajanja zatim se kajemo za svoje grijehe, ali isto tako i za grijehe našeg grešnika za kojeg Svetu misu prikazujemo. Molimo Blaženu Mariju, vazda djevicu, sve anđele i sve svete i braću okupljenu u crkvi da se mole Bogu Ocu svemogućemu da se smiluje i oprosti grijehe nama i našem grešniku.

Nakon svećeničkog odrješenja, za one koji ga mogu vjerom prihvatiti (v. Book br.1), dolazi molitva: Gospodine, smiluj se, u kojoj tri puta zazivamo Boga da se našem grešniku smiluje i podari mu obraćenje. Te molitve zaista trebaju proizlaziti iz našega htijenja za njegovo obraćenje. Zatim, kad je određeno, dolazi jedna od najsavršenijih molitava koju možemo za našega grešnika moliti. To je Slava Bogu na visini. Počinje sa slavljenjem, hvalom, blagoslivljanjem Boga, klanjanjem Bogu, opet klanjanjem te priznanjem Boga kao Oca svemogućega te Isusa kao jedinorođenoga sina Božjega. Sve to činimo iz ljubavi što je On našeg grešnika već na križu spasio. Nastavlja se sa tri zaziva za smilovanjem i za prihvaćanjem naše molitve koju upućujemo opet za našega grešnika. Završava sa proglašavanjem Božje svetosti. U duhu već tu možemo gledati kako ga Bog želi u svojoj svetosti. To je molitva koja nas nikako ne može ostaviti ravnodušnima ukoliko nam je zaista stalo do obraćenja našega grešnika.

Autor: Josip Lončar, objavljeno u časopisu Book

Nedjelja, 12.11.2017.
Facebook Facebook
Share
Like

Povezani članci

Plava crta
29
sij.
2014

Sveta Misa i blagoslov indeksa

   U utorak  28.01.2014., s početkom u 20h, održana je sveta Misa i blagoslov indeksa…

Plava crta
29
sij.
2014

Mladi idu svaki dan na Svetu Misu

„Nemam vremena! Komu je to potrebno? Što će drugi reći? To je pretjerivanje…“ Ovo su…

Plava crta
DUHOVNOST OSJEČKIH STUDENATA
crta
Misija DUHOS-a je unošenje oduševljenja zdrave kršćanske duhovnosti na Sveučilište J.J. Strossmayera, promičiću vjeru i znanje kao dvije komplementarne dimezije, te duhovnost u svim aspektima suvremenog studentskog i svakodnevnog života.