Zapovijed ljubavi Boga i bližnjega nije preteška ili nemoguća. Treba biti hrabar i ustrajan te se svaki dan vježbati u ljubavi. Učinkovitost bude tek potpuna ukoliko se angažira sav čovjek, svim svojim srcem, dušom, snagom i umom. Ne ljubi se samo napola, nego cjelovito. Zašto bih trebao ljubiti druge?
To pitanje postavljam si vrlo često kao vjernik i kao svećenik. Svaki put dolazi isti odgovor: „Ljubi jer je Bog ljubav i on ljubi svako ljudsko biće.“ Shvatih da ljubav prema bližnjima potječe po ljubavi prema Bogu. Svaki dan otkrivam to predivno otajstvo. Što više ljubim, rastem u vjeri i postajem plemenitiji čovjek. To je put poniznosti i obraćenja. Oholost ubija ljubav, a njezin je plod ljubomora i zavist. Mnogi misle da je teško ljubiti, skoro nemoguće. Međutim, najveća snaga, kojom se čovjek može poslužiti je ljubav.
U evanđeoskom odlomku o Samarijancu, Isus tumači Zakon, korigira ga, usavršava ga, nadilazi ga. Ruši sve okvire i ograde. Naglašava da su nam svi ljudi bližnji, da nema razlike među ljudima, da treba prevladati zapreke između nas i drugih, da otkrijemo drugoga kao bližnjega tako da mu se mi približimo. Često smo u opasnosti da pomislimo kako se može živjeti bez drugih ljudi. To je vrlo opasno. Postoji samo jedno mjesto na kojem ljudi žive sami, egoistički, a to je pakao. Sebe možemo ostvariti samo kada prihvaćamo druge. Razliku i udaljenost između nas i drugih, posljedicu oholosti i sebičnosti svladavamo milosrdnom ljubavlju. Koliko su potresne i tragične riječi: „Vidje ga i prođe!“ To su učinili duhovni ljudi, odgovorni za hramsko bogoslužje. Zato nas Isus zove na novi put, put milosrdne ljubavi. On ne pita: „Tko je tvoj bližnji?“, nego „Kome si ti blizak?“
Milosrdna pomoć i ljubav dolaze po Samarijancu, po čovjeku izvan zakona i zato prezrenim od mnogih. Duhovni oci su tumačili ovaj odlomak kristološki: Isus je milosardni Samarijanac. On je nadvladao mržnju i postao bližnji unesrećenome. Isus je postao blizak meni, ponizio se. Postao je sluga. Zavolio. On i danas pere i čisti rane. Ne gleda grijeh i uvredu, nego ljubi i milosrdno prilazi. Sve se to događa u okrilju Crkve po sakramentima u sili Duha Svetoga. Kao što se Isus brine za mene, tako od mene traži da se i ja brinem za druge, da budem drugima milosrdan. Primljeno milosrđe trebam darovati drugima.
Smijemo i malo drugačije pogledati ovu prispodobu. U napuštenom nesretniku zamjećujem Isusa! Često vidim samo vanjske znakove, a ne vidim ono duhovno. Ako govorim da ljubim Boga, a prezirem, ogovaram, klevećem, ubijam jezikom i mislima svoga bližnjega, nisam autentičan Isusov učenik. Lažem sebi, lažem Bogu. To je duhovna sljepoća. Tada se i na meni provjeravaju tragične riječi: „Vidje ga i prođe!“ Ljubav prema Bogu nedjeljiva je od ljubavi prema bližnjemu.
Bližnji je uvijek čovjek u potrebi, onaj pokraj nas. Ljubav prema Bogu i bližnjemu povezuje se s vjerom. Riječ je o živoj vjeri, koja preplavljuje čitav dan. Uvodi u prostranstva živoga Boga. Pokušajmo napraviti mali eksperiment. Zamislimo da izlazeći iz samoposluge u mimoilaženju nekome pridržimo vrata. Odjednom ta osoba nestane i na njenom mjestu stoji Isus. Kako bismo se osjećali? Kakve li časti Isusu pridržati vrata! Pa on je i rekao da ono što učinite najmanjem od njegove braće, njemu ste učinili. Kako je lijepo prepoznati u drugom Isusa i podariti mu bar djelić sekunde kroz susret i dobru riječ. Nekome to može promijeniti život.
pater Arek Krasicki, CSSp
Osijek HR