Raskrinkajmo grijeh i vratimo se Ocu (Lk 15, 1-31)

by admin

Dolazimo li uvijek pred oltar Gospodina spremni jesti njegovo tijelo? Sveti Pavao upozorava da zbog nespremnosti netko pojede i osudu zbog grijeha. Biti spreman jesti Isusovo tijelo znači biti pomiren s Bogom, živjeti u očevom zagrljaju.

To je ispovijedanje i otpuštanje grijeha nakon kojeg dolazi milosno stanje slobode. Duhovno uspinjanje uspoređuje se s penjanjem na planinu. S visine se bolje vidi. Biti svjestan prirode grijeha zahtjeva jasnu spoznaju i razumijevanje što je doista grijeh. Ako čovjek zna da Knjiga postanka nije bajka ni ljudsko učenje koje čovjeku želi nametnuti strah od Boga, tada prihvaća činjenicu da je Bog potjerao čovjeka iz raja, ali u svom milosrđu očekuje njegov povratak. Taj se povratak Ocu događa svaki put nakon kajanja za grijehe. Želeći se iskreno pokajati za grijeh trebamo shvatiti što on jest. Grijeh je odvojenost od Boga i postupanje protiv Boga. Čovjek postaje Božji neprijatelj (Put grijeha pokazuje događaj ispod Sinaja kad su Izraelci sebe predali zlatnom teletu). Božje se prijateljstvo vraća u osobi Isusa Krista u sakramentu svete ispovijedi. Moguće da su već mnogi zaboravili na to pod utjecajem krivih učenja ili preuzetnosti u Božje milosrđe. Možda su i neki svećenici podlegli razmišljanju o praznom paklu i umorni su slušati ispovijedi svojih župljana. Kako je lako napraviti zlatno tele, koje, pošto je gluho, ništa ne odgovara niti prigovara.

Isus želi probuditi svoje učenike. Njegove riječi iznova s ljubavlju dodiruju i naša srca. Poznate su nam tri prispodobe iz petnaestog poglavlja Lukina evanđelja, koje govore o Božjem milosrđu. One otkrivaju Boga, koji je nježan i milosrdan prema svakom grešniku. On je jednostavno Otac, koji voli. Naglasak je uvijek na kajanje i povratak Ocu, a ne na kaznu. Otac uvijek želi praštati. Čeka raširenih ruku svako svoje dijete. Uvijek spreman praštati i praštati. Ove su prispodobe poput srca punoga ljubavi prema čovjeku prema kojem nitko ne može ostati ravnodušan. Često se susrećem s ljudima koji su spoznali svoju grešnost, ali još stalno osjećaju neki otpor prema Bogu. Misle da ih Bog ne može voljeti niti prihvatiti, pa zato ne idu u crkvu. To je činjenica sotonske zasjede, koji nudeći grijeh oduzima i ufanje u Božje milosrđe. Zato probudimo se! Bog je sama nježnost i on sam zacjeljuje svaku ranu.

Postoji i obrnuta situacija, vjernici ne uočavaju svoju grešnost. To je tragedija i još jedna sotonska zasjeda. Oni ne vide svoju grešnost i zato se ne kaju. Pokušavaju doći Bogu putem pravde, a ne putem milosrdne ljubavi. Međutim, Bog želi da mu se vratimo kao raskajani krivac i da naš odnos prema njemu bude odnos ljubavi, a ne pravde, da povijest našeg hoda prema njemu bude povijest ljubavi, a ne trgovina.

Isus je došao radi grešnika, radi bolesnih, radi izgubljenih. To znaju oni, kojima je mnogo otpušteno. Zato carinici i bludnice, pijanci i lopovi, nasilnici i ubojici pretekoše „pravedne“ na putu u Božje kraljevstvo. Nisu važni njihovi životi, što su bili ili što su učinili, važno je to što je Bog učinio u njihovim životima. Njih je spasila njihova vjera. O tome svjedoči i sveti Pavao dok zahvaljuje Kristu za obilnu milost. Sam za sebe kaže da je bio hulitelj, progonitelj, nasilnik, ali Božja ga je milost učinila novim čovjekom. Jesam li ja spreman izazvati osmjeh na Božjem licu i vratiti se Ocu?

Jedno od najvećih čudesa je Božji oprost od grijeha-povratak Ocu. Mnogi kršćani imaju nevjerojatno iskustvo oproštenja. Kada u duši nosimo teški grijeh, on u nama stvara osjećaj krivnje, manje vrijednosti, odbačenosti i oduzima mir. Ali kada ispovjedimo grijeh i iskusimo oproštenje, sve to nestaje. Mnogima je taj trenutak postao osobnim susretom s Bogom koji ljubi. Budimo uvijek spremni blagovati Isusovo tijelo. Ne dopustimo da neprijatelj nađe u nama nešto što njemu pripada-tamu grijeha.

pater Arek Krasicki, CSSp, Osijek Hr

Preporučeno

Leave a Comment