U duhovni boj! (Mt 24, 37-44)

by admin

Dobrohotnost i pohota se prepleću. Nije dobro kada pohota preuzme glavnu riječ i kada počinje voditi čovjeka. To je trenutak kada čovjek gubi kontrolu nad sobom, nad svojim osjećajima, nad svojom slobodnom voljom. Pohota je požuda koja ulazi u ljudsko srce kroz oči i tijelo. Tako se o njezinom porijeklu izražava sv. Ivan (1 Iv 2,16). A sv. Pavao u poslanici Rimljanima govori svojoj zajednici, ali i nama: „Ne brinite se za tijelo tako da se razbude pohote!“ Pavao preporuča svim kršćanima da se obuku u Gospodina Isusa Krista.

Zato, nastavlja, odreknimo se djela tame, a obucimo se u oružje svjetla (Rim 13,11-14). Odbacimo od sebe svaki grijeh, a osobito pijanstvo i bludnosti jer ti grijesi onečišćuju ljudsko tijelo, koje je znak svetosti i prisutnosti Boga u čovjeku. Ono što najviše treba ljudskom tijelu je Isus Krist, koji resi svaki hram odnosno, svakoga čovjeka. Pavao cilja u sredinu. On prepoznaje gdje je čovjek najtanji i koja područja ljudskoga bića trebaju iscjeljenja. No, njegove nas riječi ponajprije drže budnima, pozivaju na ispit savjesti, drže u napetosti i nemiru. Dan spasenja uskoro dolazi. Isus Krist uskoro dolazi! Pravi Kristovi vjernik treba buditi Crkvu. Prvo se moram „ja“ probuditi, kako bih bio znak buđenja za druge. Naša je Crkva div koji se tako polako budi. Mnogi spavaju, odmaraju u duhovnom smislu. Salo grijeha prelijeva se u njihovim srcima. Toliko darova i milosti dobivamo. Jednog dana kada prođemo kroz vrata smrti i sjetimo se bezbrojnih Božjih milosti koje smo za života protratili. Bit ćemo žalosni kada vidimo koliko smo više mogli toga učiniti i tako poboljšati svoj život i živote mnogih te ih osloboditi iz različitih okova grijeha i zarobljenosti. Nažalost trošimo život lutajući zemljom trčeći za vjetrom, zato što živimo od prolaznih tlapnja koje ne vode nikamo i koje na kraju života ne znače ništa. To je prava tragedija i apsolutna zbrka za dušu. Vrijeme prolazi, vječnost čeka i ponovni Kristov dolazak. Katkad se čovjek u tom ubitačnom ritmu života mora zapitati, koji je zapravo smisao života? Kamo ja to idem? Zašto još uvijek spavam svoj duhovni san dok me Isus poziva na budnost? Isus u Evanđelju neprestano najavljuje svoj drugi dolazak. On je zajamčen i siguran kao što je istinit i Njegov prvi povijesni dolazak. Kada će to biti i na koji će se način zbiti to nije važno. Bitno je da se u naša srca ukorijeni činjenica da će On sigurno doći. To je radosna vijest. Kršćanin nije autentičan ako se ne usmjerava k tomu cilju. U Noino vrijeme nitko ni ne sluti kraj. Ljudi su trčali za svojom tjelesnom pohotom. Dobro su jeli i pijančili, bludničili i živjeli raspušteno. Tipično potrošačko društvo. Noi je takav svijet smetao. Čini se, kao da iskače iz tog svijeta u plovi lađom po vodama potopa, koji je uništio grijeh. Vode potopa pokazale su se spasonosne. Oprale su svijet od razuzdanosti i razvrata. Istočni grijeh pere krsna voda spasenja, ali nažalost posljedice istočnoga grijeha nastavljaju se i danas. Izađimo budni i obučeni u Isusa Krist nasuprot „krštenim nevjernicima“, koji još uvijek spavaju. To je cilj nove evangelizacije. Mnogi su kršteni, ali nažalost uspavani pohotom prema ovom svijetu i sebeljublju. Teško im je povjerovati u Isusovu prisutnost. Evanđelist prikazuje to vrlo slikovito: takvi ljudi dopuštaju da im lopov provali u kuću i pokrade imanje.

S Isusom započinje novo čovječanstvo i novi poredak. Prepoznajmo njegovu prisutnost među nama, osobito u sakramentima, koji nam daju veliku snagu u borbi protiv zla i budnom iščekivanju Isusa Krista.

pater Arek Krasicki, CSSp, Osijek, Hr

Preporučeno

Leave a Comment