Bog plače kada daruje život. To su suze ljubavi. Isključuju i najmanji pomisao na očaj. Bog se raduje svakom životu i to od prvog trenutka, od samoga začeća. Bog je darovatelj života. I zato se usuđujem reći da Bog u Isusu Kristu zaplače od radosti. Zvuči pomalo fantastično, ali to je ipak istina. No, teško je shvatiti Isusove suze kao suze radosnice zbog Lazarove smrti. Čitajući evanđeosko izviješće često pomišljamo da je Isus očajnički zaplakao. Opravdamo to kao nešto što je normalno. Isus ima ljudske osjećaje. Plače, osjeća bol, potresen je. Izgubio je ipak svojeg dragog prijatelja Lazara. Međutim, zbunjuje nas prethodna Isusova radost zbog njegove odsutnosti u trenutku Lazarove smrti te njegovo odugovlačenje ozdravljenja onoga koga ljubi. „Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete.“ To opravdava naše mišljenje da Isus nije plakao zbog očaja, nego zato da će se Lazar vratiti u život i tako se na njemu proslaviti Sin Božji. Isus vraća Lazara u život. No, ne samo njega nego i sve ostale, koji su bili svjedocima Lazarova uskrsnuća. Oni su povjerovali da je Isus darovatelj života, da je On Bog. Znak Lazarova uskrišenja podsjeća nas na radosno i pobjedničko Isusovo uskrsnuće.
Grijeh je puno gora stvarnost od fizičke smrti. Mnogima, koji su povjerovali u Isusa Krista, bili su oprošteni grijesi. Oni su zapravo izašli iz svojih grobova nevjere. Isusova riječ probudila je umrlog Lazara, ali uvodi u novi život sve one koji su živjeli u tami grijeha. Lazar se ponovno rađa, ali zajedno s njim rađaju se ponovno, na duhovni način, svi okupljeni oko Marte i Marije. Tako se provjeravaju Isusove riječi: „Dolazi čas – sada je – kada će mrtvi čuti glas Sina Božjega, i koji čuju živjet će. Ne čudite se tome jer dolazi čas kada će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će!“ (Iv 5, 25, 28-29) „Lazare, iziđi!“ Isus nastavlja: „Odriješite ga i pustite neka ide!“ Ove riječi su znakovite. Mogu se činiti pozivom na krštenje i na ispovijed. Isus po svećeniku odrješuje i pušta, neka vjernik ide dalje, neka izađe iz groba grijeha i očaja.
Trenutak Lazarova uskrsnuća je dokaz djelovanja Duha Svetoga, kojeg šalje Otac. Pred grobom pokojnika je čitavo Presveto Trojstvo na djelu. To je trenutak proslave. „Otac uskrisuje mrtve i oživljava, tako i Sin oživljava koje hoće.“ (Iv 5, 21) Duh Sveti je očev dah ljubavi, koji otvara grobove. Ne samo one koji su pritisnuti studenim kamenom, nego i grobove ljudskih stvrdnutih grješnih srdaca (Ez 37, 12-14). Isusov glas poziva svakog čovjeka da napusti svoj grob grijeha i da vjeruje u Njega. To je najava i budućeg uskrsnuća. Vjeruj riječima Isusa Krista! Isus je Bog: „On je uskrsnuće i život, tko u njega vjeruje, ako i umre, živjet će.“ Ovo su potresne riječi, koje izmamljuju suze radosti. Isusove riječi su Duh i život. Isus je darovatelj života. Slušajući Božju riječ i živeći je dopuštamo Duhu Svetomu da nas vodi.
Duh Božji, Duh Sveti, Duh Oca i Sina prebiva u nama (Rim 8,8-11). On nas čini u sakramentu krštenja novim ljudima. On je uzrok novoga rođenja odozgor (Iv 3, 5), koje se oblikuje po vjeri.Čemu bismo se još trebali čuditi Isusovim suzama ili razmišljati otome da je očajnički plakao zbog gubitka prijatelja? Često tijekom pogrebnog obreda pustimo pokoju suzu. To je ljudski. Teško nam je zamisliti smrt najbližih. Marta i Marija su povjerovale Isusu Kristu, iako su plakale zajedno s okupljenim prijateljima i poznanicima. Isus je njihovu nesreću okrenuo u radost i igru. Iako Duh Sveti prebiva u nama, često se ponašamo kao da živimo po tijelu. Živeći tako ne možemo se sviđati Bogu! (usp. Rim 8, 1)
Bog plače kada daruje i kada vraća život. Što mi činimo s našim životima? Život je dar jer je njegov darovatelj sam Bog. Početak se života povezuje s vječnošću. Rodimo se i umiremo kako bismo živjeli vječnu radost. Živimo u Bogu vječnim životom. Možda je teško to sve shvatiti i živjeti. Znam da je lakše napisati i pročitati. Želio bih utješiti sve one, koji plaču i tuguju nakon smrti svojih najbližih. Ponekad je njihova tuga duboka i beskrajna. Utjeha dolazi po Božjoj riječi: smrt nije kraj! Vjera ulijeva nadu i oživljava. Zato imajmo stalno pred očima perikopu o Lazarovom uskrišenju.
pater Arek Krasicki, Družba Duha Svetoga, Osijek, Hr