Vjerujem da bi se mnogi složili sa mnom oko usporedbe života s lađom koja plovi po uzburkanome moru. Često osjećamo kako u nju udaraju valovi. U tu lađu stavljamo potrebne stvari. No, spomenuta lađa ili bolje reći ljudski život nikada ne plovi sama. U svakoj se nalazi i tuđi život. To je znak odgovornosti jedne za druge. To je zapravo poziv na odgovornu ljubav. Zahtjevna je zadaća biti kormilar i upravljati često i pretovarenom lađom. Velika je odgovornost upravljati svojim životom. Zato mi dolazi na pamet samo jedan zaključak. Potreban je Netko tko zna sretno privesti lađu konačnoj luci. To je Isus Krist u kojemu je ispunjenje svih želja i očekivanja. On je Put, Istina, i Život (Iv 14,6)
Bog govori samo poniznome čovjeku. Čovjek mora imati u sebi želju za slušanjem i za osluškivanjem Božje riječi (Ps 85,9). Ohol čovjek ne čuje i podnosi savjeta drugih i zato se njegov život približava propasti i nestaje u valovlju nabujaloga mora. Ponizan čovjek spreman je uvijek primiti Božju riječ, čak i po drugim ljudima koji mu upućuju riječi upozorenja ili prijekora. Iznova me diraju riječi koje je Jahve uputio Iliji, velikom proroku koji se borio za živo Božje ime među Izraelcima koji su krenuli putem propasti. Njemu je Bog postavio jednostavno pitanje: „Što ćeš ovdje Ilija?“ Uvjeren sam da to isto pitanje Bog postavlja svakome od nas: „Krenuo si za mnom, moliš, ali odgovori sam sebi na pitanje koje će ti pomoći otvoriti nove vidike – Što ćeš ovdje?“
Kako Bog progovara? Prva Knjiga o kraljevima opisuje način na koji se Bog obraća proroku Iliji (1Kr 19,9.11-13). On nije progovarao kroz vihor koji je drobio brda, niti kroz olujni vjetar, niti kroz potres ili oganj nego u laganom šaptu blagog lahora. Na isti način Bog se obraća i nama u našoj savjesti. Tu čovjek u sili duha Svetoga čuje Božji glas (Rim 9,1-5). Duh Sveti pokreće u nama unutarnjeg čovjeka s njegovim duhovnim sposobnostima kako bi čuo Božji glas (Ef 3,14). Isus nam otkriva što nam je činiti. On se moli potpuno predan svome Ocu. To je ponizan stav djeteta prema Ocu, koji uvijek čuje vapaj svoga djeteta (usp. Mt 14,23). Stoga, prigibajmo koljena pred Ocem da se po njegovu Duhu učvrstimo za unutarnjeg čovjeka (usp. Ef 3,16).
Samo unutarnji čovjek, koji u svojoj savjesti čuje Božji glas, prepoznaje Isusove riječi: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ To nisu obične riječi. Iza riječi ohrabrenja skriva se sam Bog. On je progovorio proroku Iliji, ohrabrio je učenike dok su plovili morem. Taj isti Bog progovara i tebi: „Hrabro! Ja sam! Ne boj se!“ Ljudske računice lako prevare i iznevjere. Sve izgrađeno ljudskom snagom nestaje kao kula od karata. Čovjek se ne može boriti sam protiv valovlja koje udaraju u lađu njegova života. Potrebna mu je Sila odozgor. Potreban mu je Isus Krist.
Žao mi je što mnogi ne žele predati svoje živote u njegove ruke. Ima i onih koji su upoznali Isusa, ali brzo ih je napustio prvi zanos i povjerenje u Gospodina. I jedni i drugi osjećaju pogibao svoje lađe. Svaka sumnja razara odnos između čovjeka i Boga. Ona je poput neopravdane šutnje u međuljudskim odnosima. Njezina negativnost razara. No, dovoljan je samo jedan vapaj iz dna ponizne duše, iz srca: „Gospodine, spasi me!“ Odvažno krenimo po vodi iako se to čini nemogućim. Sve je za Boga moguće, jer on u gesti hodanja po moru gazi svakog neprijatelja ljudskoga roda, gazi smrt i svaki grijeh. Isusova je ruka uvijek ispružena. Čeka i znakovito progovara.
pater Arek Krasicki,CSSp,Osijek
Fotografija: Tea Pejić/TeiTo