Plava crta
Nedjelja, 10.12.2017.

Facebook Facebook

Share
Like

Na životnom putu trebamo vodiče. Oni pokazuju Mlado Sunce s visine koje dolazi s Istoka. Jedan od tih vodiča je Ivan Krstitelj koji upozorava da se Sunce ne zamijeni s nečim drugim. On je glas koji viče u pustinji. Sam se tako naziva. On kaže za sebe da nije prorok, niti Elizej, niti Ilija, već je on glas koji viče u pustinji. To je njegovo ime i pod tim imenom Bog ga poznaje. Prije svega to je Izajino proročanstvo. On dolazi iz pustinje.
Rečenica glas koji viče u pustinji u Svetom Pismu pojavljuje se na još jednom mjestu. To je rečenica iz knjige Postanka. Abraham nije mogao imati djece sa svojom ženom Sarom, no imao je sina s Hagarom. Kada je Sara začela svoga sina Izaaka, odlučila je ukloniti iz kuće Hagaru i njezina sina Išmaela. Pobjegli su u pustinju. Ćup vode i malo kruha bilo je sve što su ponijeli sa sobom, no toga je brzo nestalo. Smrt je bila neizbježna. Dijete je vikalo i plakalo. Tada je došao anđeo Gospodnji i rekao je da je Bog čuo viku onoga koji plače u pustinji te će se zato smilovati.
Ivanov je vapaj, zapravo, vika onoga koji plače. Upravo tako Ivan Krstitelj kaže za sebe. Možda zbog toga vrijedi uzeti ga za vodiča jer često smo bespomoćni. To su takvi trenutci gdje ničega nema, samo vika i plač jer je pusto. Na takvom mjestu treba ostati. Anđeo Gospodnji ima pomalo čudan način djelovanja jer dolazi kada nestaju voda i kruh. To je simbol naše ograničenosti kada više ne računamo na sebe. On prije toga ne dolazi. Trebamo ostati na mjestu koje je naša pustinja. To je prazno mjesto.
Zanimljivo je što tu, gdje je Ivan krstio, nije bilo pustinje. On je na rijeci Jordanu. Krsti. Blizu se nalaze Betanija i Jeruzalem. Tu dolazi puno ljudi. To nije pustinja na koju mi mislimo. On je na mjestu gdje se nalazi živa, pitka voda.
Ivan govori da su za njega pustinja, zapravo, ljudi koji su oko njega. To su stvari oko nas kroz koje se ne ispunjavamo. Naša pustinja nije to zbog čega se osjećamo usamljeni i slabi, nego naša pustinja je ono što koristimo u borbi protiv pustinje.
Ima mnoštvo stvari s kojim pokušavamo zatrpati pustinju u nama. Slikovito, to je ta dolina Jordana. Želimo istinitu ljubav, a zamjenjujemo, odnosno, zatrpavamo je onim što ljubav nije. Osjećamo potrebu prihvaćanja i ljubavi od drugih, a umjesto toga poigravamo se s ljudima. Želimo se osjećati sigurno, ali mi to pokušavamo zatrpati potrebnom za novcem.
Ne trebaš zatrpavati pustinju u sebi jer je to mjesto na kojem vapiš prije svega Bogu i očekuješ njegovu prisutnost. Tamo ti vapiš za Isusom. Mi bježimo s takvih mjesta. Tu gdje nam nešto nedostaje, mi to mjesto zasipavamo, zatrpavamo jer nas boli i teško je. Tražimo druga zamjenska rješenja. Kada nam se čini da je Bog daleko, jer nas ne čuje, bježimo od njega, a radi se o tome da upravo ostanemo na tom mjestu iako nam se čini da nas Bog ne čuje.
Kada ne uspijevamo u onom što želimo, vrlo se lako vrijeđamo i kažemo da su nas drugi povrijedili. Vrijeđamo se na Boga i mislimo da je to pustinja, no to nije pustinja. To je zatrpavanje pustinje ispraznim željama i čežnjama. Pustinja je kada želimo i žeđamo, a to ne dobivamo te na kraju ostajemo na tom mjestu. Kada se moliš, a Gospodin Bog ne dolazi, no ti nastavljaš moliti, to je pustinja. Kada tako učiniš, on će doći. On dolazi upravo kada nestaje voda i nema više kruha. To je kada ljudski nećeš moći ništa više napraviti.
Ivan govori ja nisam prorok, nisam mesija, nisam nitko važan. Dolazi jači od mene kojem ja nisam dostojan odriješiti sandale. U pustinju dolazi Isus. Samo je on Gospodin jer samo Isus može utažiti svaku žeđ. Samo on može učiniti da procvjeta pustinja. Samo on može vratiti radost i donijeti mir upravo tada kada ljudska snaga prestaje. I tu je samo Bog.
Sandala koju Krstitelj ne može odriješiti je asocijacija na zakon levirata o kojem čitamo u knjizi o Ruti. Nakon muževe smrti, žena je pripala bratu pokojnika. Ukoliko ju je netko drugi htio uzeti, morao je bratu odriješiti sandalu. Ivan ne može odriješiti sandalu na Isusovoj nozi zato što ne može uzeti Kristovu Zaručnicu koja smo mi. On želi reći da ne može spasiti Kristovu Zaručnicu. To može samo Isus.
Ukoliko ti svoju žeđ zatrpaš, ne Bogom, nego nečim drugim, stvarima ili ljudima tada odbijaš spasenje koje ti Isus nudi. Samo on je taj koji može doći i osloboditi te iz pustinje. Ako je nešto u tebi vika i plač, ne boj se toga, nego neka to dođe u dubine tvoga srca. I kada nestane vode i kruha tada će Gospodin poslati svoga anđela.
AK/ASz

Nedjelja, 10.12.2017.
Facebook Facebook
Share
Like

Povezani članci

Plava crta
18
velj.
2018

O dodiru iz pustinje (Mk 1,12-15)

Sve više imamo dojam da nije tako kako bi trebalo biti. Umjesto boljeg života nameću…

Plava crta
16
sij.
2018

Vapaj u pustinji

Moguće da se nalaziš u pustinji. Tu gdje je suho i beznadno. Osjećaš usamljenost jer…

Plava crta
23
ožu.
2017

Pustinja u našim životima

Jedan od najsnažnijih motiva korizmenog vremena je pustinja.

Plava crta
5
ožu.
2017

S Isusom u pustinji (Mt 4,1-11)

Piše: pater Arek, CSSp Isus je u pustinji. Duh ga je odveo na to mjesto….

Plava crta
DUHOVNOST OSJEČKIH STUDENATA
crta
Misija DUHOS-a je unošenje oduševljenja zdrave kršćanske duhovnosti na Sveučilište J.J. Strossmayera, promičiću vjeru i znanje kao dvije komplementarne dimezije, te duhovnost u svim aspektima suvremenog studentskog i svakodnevnog života.