O pobjedi nad zlom (Iv 12, 20-33)

by abuzgo

Nakon što je Isus oživio Lazara, židovski su velikani osudili Isusa na smrt. Otišao je iznova u pustinju gdje ga je prije Duh odveo, odnosno doslovce, istjerao. Tu su bile divlje zvijeri i tu je bio kušan do granica mogućnosti. Je li se ponovilo iskušenje? Je li đavao iznova napadao Isusa? To ne znamo, ali znamo da je u pustinji, na tom mjestu odbačenosti, Isus bio iskušan do granica izdržljivosti, kako nam govori originalni tekst. To znači toliko da više nije mogao izdržati. Nakon boravka u pustinji Isus ulazi u Betaniju gdje mu je Marija pomazala noge, a svojom ih kosom otrla. Njegova je smrt bila neizbježna. Vrijeme se polako ispunjavalo.
Na blagdan Pashe u Jeruzalem su dolazili i Židovi koji su govorili samo grčki jezik. Rasli su u helenskoj kulturi. Oni su čuli za Isusa. Željeli su ga vidjeti i govorili su: htjeli bismo vidjeti Isusa. To je čežnja njihova srca. Filip se malo čudno ponaša. Moguće da je oprezan ili ne zna što bi trebao učiniti. Traži Andriju. Moguće da je Andrija malo više znao i mogao jer je on Petrov brat. Sigurno mu je Petar ispričao događaj kada su trojica apostola gledala Isusovu slavu. Svi bismo očekivali da će Isus pozdraviti židove grčkog jezika, ali on to ne čini. On nastavlja govor koji je ispričao Nikodemu. Sin Čovječji mora biti uzdignut. Potrebna je njegova smrt. On je Mesija.
Postoji židovski midraš, prema knjizi Postanka, koji govori o tome kako je Bog pri izlasku prvih ljudi iz raja njih odjenuo u kožu. Midraš ukazuje na to da je ta odjeća bila napravljena od kože zmije koja je iskušavala prve ljude. Bog je ljudima dao kožu kako im ne bi bilo hladno. Mi znamo da je ta zmijska koža činjenica prvog grijeha. Svaki Židov, svaki čovjek nosi u sebi to iskustvo zmijske kože. Sigurno su Nikodem i Židovi grčkog jezika poznavali taj midraš. Znali su da mora doći netko tko će skinuti tu kožu s čovjeka. Netko tko će osloboditi svijet od takvog stanja.
Isus Nikodemu pojašnjava da kao što je Mojsije uzdignuo mjedenu zmiju na štap, tako mora biti uzdignut Sin Čovječji. To isto govori sada Isus Židovima koji su ga htjeli vidjeti. Oni su u stvari došli vidjeti Isusa uzdignutoga poput mjedene zmije visoko iznad zmije. Kao što su Izraelci ozdravljali dok su gledali zmiju, tako svatko tko gleda uzdignutog Isusa će ozdraviti. Isus je primajući ljudsko tijelo obukao i na sebe zmijsku kožu. On koji je bio nevin osjetio je zlo. On je bio iskušan od Zloga do granica mogućnosti. No, na križu kada umire, ta zmijska koža puca i nestaje. Zmija je pobijeđena. Pobijeđena je svaka zmija koja grize čovjeka izvana, ali i svaka koja ga ujeda iznutra (goreća zmija) – tako razlikuje zmije hebrejski jezik.
Možda i ti osjećaš još uvijek na sebi zmijsko odijelo. To je nešto što te stalno tjera na grijeh. To je nešto što uništava tvoj život. Možda u sebi osjećaš zmiju ljuticu koja unakazuje svaku tvoju misao, koja prevrće ljubav u ljubomoru. Ili je netko drugi ispustio zmiju protiv tebe. Možda si iskušavan do granica mogućnosti, tako da više ne možeš. Nalaziš se u pustinji koja te potpuno iscrpljuje jer si sam neshvaćen i neprihvaćen od drugih. Osjećaš se kao da umireš u sebi poput pšeničnog zrna. Znaj da je Isus bio tu prije tebe. On je svukao sa sebe zmijsku kožu koju ti stalno nosiš. On te je oslobodio za slobodu. Ne gledaj dolje kako zmije ugrizaju. Kukanje ti neće pomoći. Ogovaranje i suđenje također. Dapače, sve više slabiš.
Često vapi: Isuse želim vidjeti tebe. To je povjerenje u to da zlo nema zadnju riječ i da je pobijeđeno. Svaki put kada podižem Kristovo tijelo tijekom Svete mise u svojim mislima vraćam se do trenutka njegove smrti. Sveta misa omogućuje nam iznova proživljavanje Isusova uzdignuća i pobjede nad zlom. Zmijska koža kao da iznova puca i nestaje. Zlo nema zadnju riječ. Gledajmo gore, gledajmo uzdignutog Isusa, a ne svoje poraze i grijehe. Naravno, trebamo se mijenjati i ne dopuštati da nas unutarnja zmija pohara. Svaka želja za Isusom, svaki dolazak njemu je ustvari pobjeda nad zmijom. Više ne trebamo nositi na sebi zmijsko odijelo jer je na nama haljina spašenih.
pater Arek Krasicki

Preporučeno