Vrijeme ubrzava. Dan je sve kraći, pogotovo u studenome. Evo, tu smo – već, na kraju još jedne liturgijske godine. Ubrzanje posljedično ili uzročno proizvodi kašnjenje. Kao grijeh vremena u našoj utrci s vremenom, čini nam se bezutješno da neprekidno kasnimo. A vrijeme koje traje uvijek je “malo vremena”. Ekonomija milosti pred naletom je protuekonomije grijeha koji pod znakom Kronosa hita da nas proždre. Još malo i neće nas biti, u vremenu.
Jer prošlo više nije, a buduće još nije, sada u kojem jedino jesmo već je pod znakom ništeće prolaznosti i nad njim visi Isusova uputa: “Još je malo vremena svjetlo među vama. Hodite dok imate svjetlo, da vas ne obuzme tama!”(Iv 12, 35) Dok nas požurujući opominje da ga slijedimo odmah – isti čas, Isus nije uklonio križ vremena, ali je podijelivši ga s nama u njemu otvorio milosrdni zijev, adventski otvor u kojemu nema više kašnjenja, nad kojim Kronos nema vlast. Ne moramo više žuriti. Trebamo budni čekati.
Ružica Pšihistal