Riječ askeza potječe od grčke riječi askeo, a znači raditi svojski, vježbati se, naprezati se u nekoj gimnastičkoj vještini ili u postizanju neke kreposti. Askezu trebamo shvatiti kao sredstvo da bi se postigao jedan veći cilj: da postanemo poravnani putovi za Božji dolazak.
U Svetom pismu ne nalazimo riječ askeza, čak ni ideju o sustavnom trudu da se postigne neki cilj. No, često nailazimo na pojam napora u duhovnom i moralnom životu.
Promatrano s gledišta same osobe, tj. analizirajući psihološke pokretače, askeza ima dvostruk izvor: doživljaj svetosti Boga i doživljaj vlastite grešnosti. Doživljaj svetosti Boga potiče čovjeka na rad da se biološke i nagonske snage usklade sa snagama i težnjama duhovnog ja. Sama težnja svetosti upućena je Bogu, ima za svrhu takav svijet koji je doživljaj kao svijet čistoće i slobode od materijalnog svijeta.
Iskustvo grijeha drugi je izvor, tj. pokretač askeze. Grijeh se doživljava kao konkretan, pojedinačan slučaj grešnosti osobe i kao grešnost svijeta. Religiozna duša nalazi granice i nesavršenost svuda oko sebe.Doživljaj grijeha nije nije samo osjećaj, u njemu ima i intelektualnog elementa: spoznaja da je svijet odvojen od svojega izvora.
Nešto se zbiva unutar i iznad čovjeka neovisno o njegovim željama, pa je stoga potreban ogroman napor, snaga i odricanje da bi se postiglo bilo što u skladu s višim potrebama i težnjama. Ljudi nerado prihvaćaju činjenicu da smo svi grešni i da je grijeh uvreda nanesena Bogu. Postoji čitav niz teorija koje pokušavaju objasniti osjećaj grešnosti na prirodan način, ili da ga proglase bolesnom pojavom.
Neke od teorija su:
1.Biološka teorija – tvrdi da osjećaj nezasitnosti nagona i potreba izaziva posebno nezadovoljstvo tim stanjem. No ta je teorija netočna jer kad bi bilo tako, i životinja bi imala osjećaj grijeha, i to jači od čovjeka jer je više nagonsko biće nego je to čovjek.
2.Intelektualističke teorije – žele svesti grijeh na neznanje. Ovu teoriju obara činjenica da postoji neslaganje između intelekta i volje. Ovo je Pavao snažno izrekao: “Vidim što je dobro, a ipak ga ne činim”.
3.Teorija sebičnosti – smatra da se grijeh rađa iz straha za vlastitu sudbinu. Da sebičnosti ima, to ne treba dokazivati, ali ona se javlja već kao posljedica grijeha.
4.Behaviorizam – predlaže hipotezu da je osjećaj grijeha posljedica društveno neprihvaćenog ponašanja. Međutim, osjećaj grešnosti nije razmjeran ponašanju, nego motivima i pobudama.
5.Psihoanaliza – grijeh tumači kao posljedicu potiskivanja i trauma iz ranog djetinjstva. No, to nije tako jer svoju grešnost osjeća i najzdraviji čovjek, i upravo taj osjećaj dokazuje da je osoba zdrava i normalna.