Tumačeći Isusov govor o uskim vratima, Ivica Raguž navodi kako se u grčkom izvorniku koristi glagol agonizomai, što znači da Krist od nas zahtijeva agoniju želimo li krenuti njegovim stopama. „Krist nas zbunjuje jer od nas zahtijeva, kao prvi uvjet ulaska u Božje kraljevstvo, agoniju, borbu za nešto što ne bismo nikako očekivali, a to su uska vrata. Jer, tko bi se još od nas borio za prolazak kroz uska vrata? U uskim vratima nema ničega spektakularnog, veličanstvenog. Štoviše, uska vrata samo nam stvaraju veliku nelagodu.“ Raguž naglašava kako nam Krist po slici uskih vrata poručuje da je za Božje kraljevstvo potrebno agonično se boriti, a ne radije odabirati široka vrata, svoja mjerila i njima podređivati Božje kraljevstvo.
S agonijom „prtljage“, o kojoj Raguž također piše, moguće je povezati agoniju praštanja. Kroz uska je vrata teško proći s velikom naprtnjačom na leđima, te je prije prolaska potrebno ostaviti ju iza sebe – grijehe, navezanosti, gorčine, nepraštanje, sve ono što nas priječi da pred Gospodinom budemo slobodni. Sam je koncept oprosta zbunjujuć, jer se čini kako je posve beskoristan i uz to podložan manipulacijama – beskoristan jer oprostom (naizgled) ništa ne dobivamo, čak i (naizgled) gubimo, a podložan manipulacijama jer može biti zloupotrijebljen kao sredstvo kojim se ne podvlači crta pred zlom. Svatko ima mnogo toga mnogima oprostiti – oprostiti sebi, oprostiti prijatelju, obitelji, svećeniku, otresitoj blagajnici u trgovini, teroristu, državi – i to svaki dan. Svaki se dan nešto spotakne o naša očekivanja, o naše povjerenje, svaki dan nečija nesavršenost, nečija zla namjera, (možda i naša?), pogodi u onaj živac nemoći – i skrati nas za koji centimetar, suoči nas s agonijom prolaska kroz uska vrata. Proći kroz ta uska vrata ponekad se uistinu čini beskorisnim, ta netko nam je nanio ogromnu bol, naštetio je ljudima koje volimo, iz očite zlobe. Istina, i očigledno nam je o vrat objesio kamen s kojim ne samo da nećemo proći kroz uska vrata, nego ćemo i posve iskriviti kralješnicu, a vremenom možda ostati i paralizirani. Kratkotrajnu agoniju prolaska kroz uska vrata zamijenili smo dugotrajnom agonijom, jer se ta u jednom trenutku učinila lakšom i privlačnijom. No, to je djelovanje svijeta koje se dobro pobrinulo učiniti osvetu prečacem do „pravde“, a neprijateljstvo sredstvom do vlastite „slobode“, a sve to dok nas kamen oko vrata sve više i više „skraćuje“. Potrebno je stoga moliti Gospodina da nam da snagu spremno uhvatiti kamen koji nam netko veže o vrat i odbaciti ga što dalje od sebe. Možda će se činiti kako smo tim činom izgubili dijamant (vraćanja milo za drago), no ako bi nas taj dijamant ozlijedio, svako malo nam ponovo otvarao ranu i usporavao nam korak, ne znači li to da smo za ruku primili zlo koje nam je naudilo i sada u duetu radimo protiv samih sebe? S druge strane, moguće je otići i u drugu krajnost gdje olakim oprostom zlu dajemo još veći zalet. Olaki oprost pripada području pogrešno shvaćenoga milosrđa, gdje se ljudima kontinuiranim opraštanjem dozvoljava da ostanu u svom grijehu. Katolik autoritetom Crkve kojoj je glava Krist ima dužnost podvući crtu pred zlom i reći mu: takvo ponašanje ne može se tolerirati. Važno je u srcu oprostiti zlo, važno je ljubiti osobu koja to zlo čini… no ljubiti neprijatelje ne znači dozvoljavati im da nastave s grijehom, već suprotno, znači ukazati im da njihovo ponašanje ima ozbiljne posljedice.
Oprost neprijateljima, dakle, nije utopija, nije ideal, nije naivnost, već je to ozbiljan Isusov zahtjev koji se ispunjava jedino u smjeru uskih vrata. Ta će vrata s nas skinuti sve ono što nismo mi, sve ono što nije na korist spasenja, u službi ljubavi. Sve što nas opterećuje bit će pretvoreno u prah, sva pitanja bit će odgovorena i svaka suza obrisana. To je Isusov vječiti paradoks boli koja donosi sreću.
Kristina Kasumović|duhos.com