Jesi li ikada razmišljao o tome koliko je naš Bog silan Bog?
Da nije neki mlakonja koji se ne usudi nekome reći da je grešan i da je to što čini grijeh?
Jesi li ikada zamišljala Božju svemoć kada Isus zapovijeda morskoj oluji da utihne?
Sjeti se kada si bio na moru, kako je bura uništavala sve pred sobom, podizala valove, šamarala ti lice i gurala ti tijelo. Sjeti se straha kada grom pukne, munja sjevne i zastrašujućeg praska koji se prolama zrakom! Sjeti se kako je to kada On dopusti potres pod tvojim nogama, kada se stol, zidovi, ormari oko tebe tresu, padaju i kada ti više ni zemlja po kojoj hodaš nije sigurna. I onda zamisli prestravljene apostole s vodom do koljena u poljuljanoj, polupotopljenoj lađi, apostole oko kojih valovi sve ruše, oluje divljaju i vjetar sve uništava. Shvati da im se strah ulijeva u kosti, život okreće pred očima i duša cvili od snažne moći prirode. “Učitelju, zar ti ne mariš što ginemo?”. Isus ustade, zapovjedi vjetru i moru da utihnu. I ono, utihne. Ta silna oluja nestade, izgubi se i propade. Na zapovijed Gospodnju.
Pitam te, vjeruješ li da se to dogodilo? Vjeruješ li da je Gospodin živ? Vjeruješ li da je toliko snažan i moćan da ga sluša i vjetar i more!?! Da je On umro i uskrsnuo za tebe, i to, ne da se osjećaš krivom već da se raduješ zbog njegove ljubavi koju On gaji prema tebi. Prema svome sinu. Prema svojoj kćeri. Bog tvoj, Otac tvoj, silan je i veličanstven, ali On ne želi da strahuješ od Njega, već želi da zaspeš u Njegovoj sigurnosti i ljubavi jer On na tvoju molitvu i mora pokorava. Da, toliko si mu vrijedan. Da, toliko si mu vrijedna. Da bi i rijeke zaustavio, silnu vatru ugasio, crne oblake rastjerao. Jesi li svjesna da si ljubljena? Jesi li svjestan da si mu toliko vrijedan da je dao svoga vlastitog sina za tebe? Što misliš što je bolnije žrtvovati? Sebe ili sina?? A On ga je dao za tebe, da uđes k Njemu u vječnost, u vječnu Njegovu ljubav i u vječnu Njegovu sigurnost??
I da se vratim na evanđelje. Da se ta oluja utiša bio je dovoljan samo jedan prestrašeni vapaj! Bog ih je uslišao makar vjere nisu imali (Mk 4, 40). Zašto onda sumnjaš da tvoje molitve ne čuje, zašto misliš da odvraća svoje lice od tebe? Evo ja sam sama svjedok da Bog čuje svaku molitvu, svaku mi je uslišao makar vjere nisam imala. Zato ne strahuj i ne boj se!! Jer On vidi tvoje suzne postelje i tvoje oči, presušene jer više ni suza u njima nema. Sestro, Bog čuje tvoje rane kada te tvoj zemaljski otac nije zaštitio. Brate, On je čuo tvoje poniženje kada te tvoja vlastita mati nije poštovala. Tvoj Otac je ponosan na tebe! Tebe, grešnog, bludnog, oholog, kakav god da jesi. Gleda tvoju unutarnju borbu i znaj da te hvali. Prijateljice moja ne moraš biti savršena da bi bila svome Ocu lijepa i voljena!! Ne boj se jer On te ljubi već sada dok nisi sasvim čista. I vas, dragi moji momci, Bog ljubi dok još niste potpuno čisti, a to je svatko od nas, sve dok ne dođemo pred Njega.
Čitajući Markovo evanđelje shvatiš da je naša vjera tako jednostavna. Mi smo tako maleni, nemoćni, a On, On se sam pobrine za nas, makar mu ne vjerujemo. Zašto se onda bojiš za sebe kada je jedina stvar koja je potrebna da ti se duša spasi jest reći Gospodinu da je ne možeš spasiti sama, već da ti je On potreban za to. Jer On je dobar Otac i kada mu iskreno priznaš da si slab, On ti hita u pomoć bez bilo kakve granice. Samo mu moraš priznati da ga istinski trebaš. Priznati da si čovjek koji je malen pred olujom i kojemu je potreban Isus. Evo večeras, dok čitas ovo, lezi u svoju postelju i zavapi Jahvi, Gospodinu Bogu svojemu i reci mu: Gospodine ako si živ, spasi mi dušu! I znaš šta će se dogoditi? Bog će ti spasiti dušu.
Mk, 4 35-41