Plava crta
Ponedjeljak, 5.09.2016.

Facebook Facebook

Share
Like

Katolička je Crkva obradovana kanonizacijom Majke Terezije, misionarke ljubavi iz Kalkute. Ta velika mala svetica postala je gotovo apsurdno utjecajna žena, unatoč tomu što je bila siromašna, unatoč tomu što nije bila odlikovana visokim obrazovanjem niti je svoje djelovanje usmjeravala prema moćnicima. Njezino svakodnevno žrtvovanje za najmanje oko sebe, za bolesne – uistinu bolesne, izranjavane i deformirana tijela, za one o kojima se baš nitko nije mogao ili nije htio brinuti, njezino svakodnevno umiranje sebi i davanje drugima učinili su to da se od jednoga do drugoga kraja zemlje čuje za njezino ime. Ona je u početku odbijala svaki susret s javnošću koji ju je pomicao iz mjesta anonimnosti, molila je Isusa da ju poštedi toga jer je strahovala za svoju poniznost, no iz poslušnosti duhovniku i biskupu, uvijek je odlazila ondje gdje je bila pozvana. Sve što je imala i sve što je bila poklanjala je, odričući se svega, da stekne Sve. I kad je umirućemu strpljivo odljepljivala kožu s vrela betona i kad je držala govor o obrani života primajući Nobelovu nagradu za mir, i kad je dvije godine morala moliti biskupa da ju pusti na ulice Kalkute da se brine o siromašnima i bolesnima i kad je upoznavala mnoge druge utjecajne ljude poput princeze Diane i pape Ivana Pavla II., Majka je Terezija uvijek davala – sve. Ovako je razmišljala:

„Da bismo dobili nešto što nikada nismo imali, moramo učiniti nešto što nikada nismo učinili. Kada nam Bog uzima nešto što ne možemo shvatiti, on nas ne kažnjava, već nam otvara ruke da primimo nešto još bolje. Božja volja nikada nas neće odvesti negdje gdje nas Božja milost neće zaštititi.“

Suvremeni katolik vjerojatno često vodi bitku s činjenjem dobra bez očekivanja nekakve nagrade – makar osmijeha ili lijepe riječi. Vjerojatno mu je jako teško i voljeti, a da tu ljubav ne primi natrag. Majka je Terezija za sve ono što nam svijet može vratiti zlim govorila da se svejedno odvažujemo na ljubav. Gradiš, a ono što si sagradio u trenutku se raspadne poput kule od karata, Sestra kaže – gradi! Daješ svijetu najbolje od sebe, a on ti uzvraća udarcima, Sestra kaže – daj najbolje od sebe! Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno, Sestra kaže – čini dobro! I sigurno bi na to nadodala kako „sve to i tako nikada nije bilo između tebe i njih, već između tebe i Boga“. Ipak, većina katolika može se pohvaliti makar slutnjom ili osjećajem Božje blizine, što samo po sebi također može djelovati utješno kada ljudske nagrade i priznanja zakažu – no Majka Terezija nije bila jedna od njih. U svojim pismima duhovniku i biskupu često je pisala o tomu kako joj je Isus posve uklonio svaki osjećaj/slutnju/sigurnost svoje prisutnosti, i to se stanje nije nikada promijenilo. Ona je čeznula, vapila, molila, no sve što je imala bilo je znanje i svijest o tomu da je Bog stvaran. Većinu je svoga djelovanja kao Misionarka ljubavi provela „u mraku“, bez ikakve duhovne utjehe, ali njezina se ljubav prema Isusu nije smanjivala. Tako je u jednomu od pisama napisala:

„Nemojte misliti da je moj duhovni život posut ružama – to je cvijeće koje gotovo nikad ne nađem na svom putu – dapače više imam kao drugaricu tamu, pa kad noć postane jako gusta i sve mi izgleda kao da ću svršiti u paklu, onda jednostavno prikažem sebe Isusu – ako on hoće da ja odem tamo, spremna sam, samo pod jednim uvjetom – da to zaista njega veseli.“

Isus je Majci Tereziji bio najvažniji u životu, jer je govorila kako ljudi miješaju rad sestara s njihovim pozivom – „naš je poziv ljubiti Boga“, i ljubila ga je zaista do kraja, unatoč tomu što nije osjećala da joj on tu ljubav uzvraća. Tako je svakodnevno otkrivala paradoks – „ako se ljubi do boli, tada umjesto boli, može biti samo još više ljubavi.“ Taj se paradoks čini korisnim i u našim malim Kalkutama – izazovima ljubavi s kojima se svaki dan susrećemo. Ponekad se i nama može učiniti da Gospodin traži mnogo – uzima, šalje, zove, propituje. Majka je to ovako opravdala, našalivši se: „Znam da mi Bog ne bi dao ništa s čime se ne mogu nositi, samo bih voljela kada ne bi imao toliko povjerenja u mene.“ Ipak, nikada nije tražila od Gospodina da ukloni neki križ koji bi ju snašao – jer je znala kako je križ jedini put:

„Sada se zaista veselim kad nešto ne ide kako ja želim, jer vidim da On hoće naše pouzdanje – zato u gubitku hvalimo Boga kao da smo sve dobili.“

To je teško, no srećom na nebu imamo zagovornicu, koja zna da je teško i da boli i da se čini besmislenim – no, koja zna i to da se za Isusa sve isplati, jer – „samo je on put što ga vrijedi slijediti, svjetlost što je vrijedi paliti, život što ga vrijedi živjeti – i ljubav što je vrijedi ljubiti.“ Milost je povjerovati u to sve. Milost je nasmiješiti se neprijateljskomu licu, skrbiti o mužu koji godinama leži u krevetu, opraštati ljudima koji uživaju u našoj boli, voljeti bezuvjetno. Milost je biti dijelom Kristova križa. Sveta Majko Terezijo, moli za nas.

Kristina Kasumović|duhos.com

Ponedjeljak, 5.09.2016.
Facebook Facebook
Share
Like

Povezani članci

Plava crta
8
sij.
2018

Nepoznati

Još jednom! U ovom tekstu Isus ne pita: “Jesam li dao jesti i jesam li…

Plava crta
23
pro.
2017

Kao što Ti ljubiš

Teško ljubiti onoga koji izaziva i kida živac. Možda kada ti je najteže i kada…

Plava crta
5
ruj.
2017

Sveta Majka Terezija

 Majka Terezija je rođena u Skoplju, 26. kolovoza 1910.godine pod imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu. Njeno…

Plava crta
10
kol.
2017

Sveti Lovro – svetac mučenik

Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih đakona.

Plava crta
DUHOVNOST OSJEČKIH STUDENATA
crta
Misija DUHOS-a je unošenje oduševljenja zdrave kršćanske duhovnosti na Sveučilište J.J. Strossmayera, promičiću vjeru i znanje kao dvije komplementarne dimezije, te duhovnost u svim aspektima suvremenog studentskog i svakodnevnog života.