Četiri su dana do početka faksa! Radosno iščekivanje da upoznaš nove ljude i da naučiš nešto novo, dolazak u novu sredinu, snovi… A onda – šok!
Nešto što mi je promijenilo život, što mi je “probolo“ srce – neopisiv osjećaj boli kada sam saznao da mi otac više nije živ, moj dragi tata, moj najbolji prijatelj. Koga ću sada grliti kada dođem iz škole, tko će mi dati mudar savjet, od koga ću osjetiti toliku ljubav? A najgori je od svega bio dolazak kući toga dana jer sam želio da me nema na ovome svijetu. Došao sam kući i vidio svojih petero braće i sestara i majku…
Priča počinje prije pet godina na Svetoga Ivu, tj. blagdan Svetoga Ivana Krstitelja kada mi je otac otišao na pregled zbog oteklina na nogama. Liječnik je ustanovio da su mu bubrezi potpuno prestali funkcionirati. To nas je potreslo i tu je moj tata uzeo svoj križ… Pet ga je godina ustrajno nosio s pouzdanjem u Božju volju. Kada bi ga ljudi upitali „kako si, Ivane?“, on bi uvijek iz srca odgovarao: „Dobro sam, Bogu hvala.“ Živjeli smo skromno s Božjom providnošću i ništa nam nije nedostajalo. Prije godinu je dana u proljeće stigla radosna vijest iz Zagreba da tata žurno dođe na transplataciju. To je bila najljepša vijest u zadnjih šest godina, otkada se rodila moja sestrica. Nakon operacije morao je ići na kontrole u Zagreb. Na jednoj su kontroli u devetom mjesecu ustanovili da je dobio upalu pluća, a zbog slabog mu je imuniteta nakon transplatacije bakterija u tjedan dana doslovno uništila pluća.
Kao i uvijek smo, dok je još mogao pričati, hrabrili jedan drugoga riječima „to je Božja volja“. Ja sam se tada potpuno, ne samo riječima već i srcem, uzdao u Božju volju i odlučio sam da ću je prihvatiti kakva god ona bila. Božja je volja bila da ga pozove k Sebi i bila je milost da mu posljednje riječi prije smrti budu „ne plačite, već molite“. Bilo je teško rastati se, a kada se sjetim uspomena, suze poteknu same.
Ali postoji i druga strana priče. Tada sam istinski doživio radost kakvu može dati samo Duh sveti, tješitelj. Zar ne ispovijedam cijeli život vjeru u Uskrsloga i u vječni život? Kako onda mogu biti tužan ako vjerujem da moj tata uživa vječnu radost i da je njegovim mukama konačno došao kraj te da je konačno pred licem Onoga kojemu se tako ustrajno molio? Zar mu se ne će ispuniti želja iz njegove najdraže pjesme Da te samo dotaknem? Bog je rekao: „Ištite i dat će vam se!“ Nisam samo ja to doživio, već cijela moja obitelj.
Jako mi nedostaje tata, ali bih želio svima dati prijateljski savjet – VJERUJTE! Kada vam je najgore u ovom kratkom životu, Bog može učiniti da doživite istinsku radost. I još nešto, predajte se Njegovoj volji jer je tako najbolje, jer će se Njegova volja svejedno izvršiti, a ako mi želimo da bude drugačije, samo ćemo biti izgubljeni u ljutnji i tuzi.
Dođite na svetu misu da čujete pravu istinu o tome kako se Gospodar svega stvorenoga predao za vas, mene i sve koji su živjeli, koji žive i koji će živjeti.
Ako ti je teško u životu i trebaš savjet, znaj da imaš pravoga prijatelja koji te ne će nikada napustiti i koji poznaje svaku vlas na tvojoj glavi. On se nalazi u ispovjedaonici i djeluje preko svećenika.
Ako želiš znati više o svojoj Katoličkoj crkvi, dođi na vjeronauk utorkom, a ne sudi iz svojeg naslonjača dok pretražuješ internetske portale!
I na kraju zapamti: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“
Tomislav