Posvjedočit ću o tome kako je Isus prije godinu dana 21. rujna 2013. u Šurkovcu promijenio moj život. Krenut ću od problema koji su me doveli do najvažnijega događaja u mome životu – SPOZNANJA BOGA. Sve je počelo negdje krajem mjeseca studenoga 2012. godine kad sam se iznenada srušio na poslu i počeo gubiti svijest, odvezli su me na hitnu, počela mi se oduzimati lijeva strana tijela, mislili su da imam srčani udar.
Bio sam cijeli dan tamo, pušten kući s papirima da je sve u redu, no kako je krenulo tako je i nastavilo, imao sam konstantne probleme s vrtoglavicom i glavoboljom tako da sam imao osjećaj kao da ću svaki tren pasti u nesvijest. Bivalo je sve gore, nisam mogao spavati, a kad sam i odspavao nekoliko sati, sanjao sam svakakve ružne stvari od koji bih se probudio tjeskoban s osjećajima krivnje… ili bih se probudio, ali se nisam mogao pomaknuti kao da me neko zavezao i guši. Ponekad sam imao i toliko jake pritiske po prsima koji su znali trajati i po sat vremena. Počeo sam osjećati kao da se netko igra sa mnom, zadnjih par mjeseci imao sam i panične napadaje koji su dolazili sami od sebe…. Prošao sam mnoge preglede srca, glave… Onaj osjećaj nemoći, kad prođeš sve moguće preglede i doktore i oni kažu da je sve u redu, a tebi je sve gore i gore. Počeo sam se preispitivati, jesam li poludio tj. može li netko u toliko kratkome periodu skrenuti… i tako je ta patnja trajala devet mjeseci, da bih na kraju ostao bez djevojke s kojom sam bio u dugoj vezi (i danas se zapitam kako su ljudi mogli trpjeti to moje stanje). Ostao sam i bez posla budući da sam skoro cijelo vrijeme bio na bolovanju. Razmišljao sam jesam li tako loš čovjek da me je sve to snašlo; što sam to krivo napravio da sam u takvim nerazjašnjenim problemima.
I tako je jedan dan BOG preko dvojice ljudi progovorio kako „ima jedan svećenik Jorge Ramos…“ – da ga potražim i popričam s njim. Najbolje je to što sam i s jednim i drugim bio na „bok, bok“. Naime nisam spomenuo kako se do tad nisam ispovijedio dvanaest godina, a radio sam sve i svašta naopako. U crkvu sam poslije krizme znao otići samo na Badnjak i to sam bio izvan crkve, te vodio isprazne priče dok misa ne bi završila, nakon čega bi uslijedio izlazak s društvom. I tako sam nakon dvanaest godina sjedio u crkvi i čekao ispovijed. U meni je bio neopisiv strah, kao da mi je nešto govorilo da odem… ali opet nešto kao da mi je govorilo da ostanem jer ću pronaći mir. Nakon što sam ušao u ispovjedaonicu, krenulo je, otvorio sam svoje srce sa svim svojim trenutnim problemima, a baš mi je tada bilo najgore jer sam izgubio djevojku koja me jedino razumjela. Neko vrijeme nakon te ispovijedi, osjetio sam poticaj da krenem čitati različita svjedočanstva o tome kako su ljudi imali nekakve čudne probleme i smetnje. Najvažnije se dogodilo kad sam na jednom videu vidio ljude u crkvi kako plješću i pjevaju slaveći Boga, a s njima zajedno i svećenik i zapitam se: pa gdje je ovo? Obuzela me radost i dobio sam neku nadu da će sve biti u redu ako odem tamo. Pjesma u pozadini videa bila je „Ti si u slavljenju, Ti si u srcima koja Tebe ljube žarko…“ U iduća sam je dva dana poslušao sigurno stotinjak puta.
I tako je došao i taj dan – sestra i ja smo se zaputili u Šurkovac. U mislima mi je bilo samo: molim te, Bože, da budem onaj stari Marko, samo da odu svi ti problemi od mene; nisam se ni znao izraziti kad se nikad nisam molio, ali Bog je znao što želim i tražim. Ulazim u crkvu, stanem uza zid iza zadnje klupe kako me nitko ne bi vidio. Fra Ivo je najavio da će moliti molitvu za oslobođenje, iscjeljenje, ozdravljenje. Nakon što je počeo moliti osjetio sam nemir koji je trajao desetak sekundi i odjednom sam ostao kao ukopan. Sestra me pitala jesam li dobro i plakala je, ja sam je samo pogledao i vratio pogled prema naprijed, i onda sam osjetio toplinu u nogama koja je bila sve jača i jača, osjećaj kao da me neko zapalio, i onda je ta vatra polako krenula u koljena i sve više prema gore kroz noge u prsa. Imao sam osjećaj da ću izgorjeti, srce mi je tako lupalo, takva vatra – takva sila u meni. U tome trenutku kao da je nakakva sila sve to loše iščupala iz mene u sekundi, ili kao da je netko rukom pokupio sve one patnje, sve boli, sve probleme koji su me mučili… Nakon dugo vremena obuzeli su me takva radost i smijeh da sam spustio glavu jer su neki plakali pa sam se bojao što će reći – što je ovome pa se došao tu smijati? Nakon toga sam na polaganju ruku počivao u Duhu. Nikada neću zaboraviti taj dan – koliko me Bog dotakao… promijenio. Dobio sam nevjerojatnu ljubav prema Isusu, par dana poslije otišao sam na Kaptol i kupio Bibliju, kakve li sreće… Krenuo sam čitati raznorazne kršćanske duhovne knjige i članke, redovito nedjeljom na Misu i redovito na ispovijed. Takav žar gori u meni od kada je Isus na prvome mjestu u mome životu. Svi su problemi jednostavno nestali, i odjednom, sve ono staro što sam radio nije mi se više sviđalo, nisam više mogao biti onaj stari Marko – pokvaren, sebičan, koji je gledao samo sebe, koji ništa nije cijenio, koji je bio zaveden svjetovnim stvarima, bio sam velik psovač, mnogima nisam mogao oprostiti… Sve je to nestalo, sve se istopilo Božjim dodirom. Došao sam s namjerom da ozdravim, ali Isus je imao još jedan plan za mene, da ga nasljedujem, da svjedočim za njega, da živim u vjeri… I kako da zaboravim taj Božji dodir koji me promijenio iznova…
Marko J. | duhos.com