Plava crta
Petak, 30.06.2017.

Facebook Facebook

Share
Like

Zovem se Marina i imam 25 godina. Odgojena sam u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji. Od kada znam za sebe išla sam svake nedjelje na svetu misu, molila sam se (recitirajući molitve) i nikad nisam mislila da je živjeti vjeru i Evanđelje moguće na drugačiji način. Ipak, uvijek sam imala potrebu pitati se postoji li nešto više, tko je taj moj Bog, tko sam uopće ja, ali nisam pokušavala dati si odgovore.

No i to se promijenilo jako brzo. Kad sam imala 13 godina doživjela sam prvu tragediju u životu. Patnju i bol doživjela sam kroz smrt voljene osobe. I tada se ono što sam smatrala životom, promijenilo iz temelja. Žudeći za smislom i ljubavi, počela sam ih tražiti. Ali naravno, na krivim mjestima i u pogrešnim bogovima (ljudima). Krenuvši u srednju školu često sam znala slagati neke stvari o sebi, izmišljala sam neki svoj svijet i jednim dijelom čak vjerovala u njega. Zatim sam počela gubiti prijatelje, vrijeđati ljude oko sebe i uvijek nanovo tražiti novo društvo. Nakon srednje škole našla sam savršeno društvo za sebe i u međuvremenu sam upisala fakultet. Nisam ni shvaćala da mi se život temelji na bježanju od sebe, lažima i općenito svemu propadljivom. To društvo mi je u potpunosti pomoglo izgubiti sebe, a to sam uspjela tako da sam postala ovisna o ljudima, drogi i alkoholu. Odustala sam i od fakulteta. No da ne duljim više, izgubila sam sve. Kada sam dodirnula, kako se kaže – dno dna, potražila sam pomoć. I našla sam pomoć. Doživjela sam susret sa živim Bogom i oslobođenje od ropstva ovisnosti. Kao da sam se ponovno rodila. Vratila sam se svom Izvoru i odlučila živjeti. Dobila sam odgovor na svoja pitanja. Nedugo nakon toga, ponovno sam upisala fakultet i sada sam već zadnja godina.

Najviše me na putu mog ozdravljenja ispunjavala smislom i ljubavlju činjenica da je Bog moj Otac. Još uvijek je to ono što me najviše liječi. Imala sam osjećaj kao da sam bolesna, a tata se brine za svoju miljenicu ispunjavajući mi svaku želju. Zavoljela sam sebe, svoj život i naravno počela sam ljubiti i svoje bližnje. Promijenila sam se vidljivo i drago mi je što se još uvijek mijenjam, učim se da se obraćenje ne događa jednom u životu nego da smo pozvani obratiti Mu se svaki dan. No, Ljubav kao Ljubav – ne traži svoje i uvijek najglasnije šuti. Barem se meni tako čini. Kad god se počnem ponašati kao razmaženo dijete Božje, lako padnem u oholost i najbrže zamolim oca da mi da ono što mi pripada da ja lijepo mogu otići svojim putem. Ta priča redovito završava isto, uvijek se vraćam Ocu ponizno. A naslov joj je „Izgubljeni sin“ (pogledajte u Evanđelju).

Mislim da ću se cijeli život učiti poniznosti, ali nisam ni pomišljala da to najviše mogu naučiti od naše Majke Marije. Nikad nisam posebno ni razmišljala o njezinom životu, a i kad sam uopće razmišljala, nisam baš promišljala. Sve do jedne duhovne obnove za studente pod nazivom „ Zajedno s Marijom na putu poniznosti“. Iskreno, ne da nisam htjela doći na tu duhovnu obnovu nego sam se još naljutila i na zaručnika, jer će radije ići na duhovnu obnovu nego ostati sa mnom. Zamislite – velika kršćanka! Naravno, pozadina svega su bile brige i planovi kojima sam se redoviti klanjala cijeli tjedan i nisam nalazila vremena za molitvu i Boga. Opet sam tražila od ljudi da budu Bog i naravno da to nije urodilo plodovima. Čak sam rekla da sam ljuta na Boga jer mi nije pomogao izvršiti planove kako sam planirala i da ja sad neću iz inata otići na duhovnu obnovu. No ipak sam otišla. Čežnja za Ljubavlju uvijek na kraju prevlada svako zlo, koje je glasnije, ali ne i jače od dobra. Iako mi se činilo da se ja vraćam Ocu, zapravo je On krenuo prema meni kad je vidio da dolazim. Na duhovnoj obnovi, na početku smo zapjevali pjesmu „Abba, Oče“ i ja sam doživjela kao da me Otac stavio sebi u naručje, dotaknuo svojom ljubavi sve što boli, počeo objašnjavati zašto mi je tako kako je i rekao da će napraviti gozbu, jer sam se ponovno vratila kući. Govorio je o tome kako je Marija nakon svog prvog pristanka na Božju volju morala iznova i iznova pristajati na nju, odlučiti se za Njega, obratiti se njemu, a najviše kada joj se činilo kao da ništa u njezinom životu nije kako ona misli da bi trebalo biti. Tako je rasla u poniznosti. Objasnio mi je kako On ponekad precrta moje planove, ali ne da bih ja bila nesretna, nego da mi pomogne da budem sretnija, ispunjenija, da se vratim Njemu koji sve izvodi na dobro i da se učim biti ponizna. Objasnio mi je ljepotu mog nesretnog tjedna, koji da nije bio takav kakav je, ja se ne bih vratila smislu. Ponovno sam se uvjerila da je Njegova riječ Istina, da je On moj Put i Život i da trebam samo tražiti kraljevstvo nebesko, obratiti se svaki dan i sve drugo će mi se nadodati. A duša mi se osjećala uznesena na nebo kada sam ju prikazala na gozbi među darovima.

Marina

Petak, 30.06.2017.
Facebook Facebook
Share
Like

Povezani članci

Plava crta
7
pro.
2017

Suđeni po ljubavi

Kažu sveci da ćemo na ulasku u nebo biti suđeni na temelju naše ljubavi prema…

Plava crta
3
pro.
2017

Vrlo jednostavno, zar ne?

Zamisli osobe koje najviše voliš. Njima uvijek želiš sve najbolje. Tako, kada im biraš poklon, ponekad je teško odlučiti što darovati jer se često čini da to nije dovoljno dobro za njih.

Plava crta
2
pro.
2017

Što ako on ne vjeruje?

Na ovotjednom vjeronauku razmatrali smo pitanje vjere nama bliskih ljudi, prateći priloženi stih iz Pjesme…

Plava crta
30
stu.
2017

Svjedočanstvo o ljubavi

Ljudi se pitaju što je prava ljubav. Postoji li uopće ona? Kada će doći i…

Plava crta
DUHOVNOST OSJEČKIH STUDENATA
crta
Misija DUHOS-a je unošenje oduševljenja zdrave kršćanske duhovnosti na Sveučilište J.J. Strossmayera, promičiću vjeru i znanje kao dvije komplementarne dimezije, te duhovnost u svim aspektima suvremenog studentskog i svakodnevnog života.