U utorak, 24. studenog 2015.g., u župi sv. Ćirila i Metoda održano je klanjanje za studente i mlade, a s obzirom da je bio posljednji utorak u mjesecu, slavila se i sveta misa. Nastavljen je ciklus predavanja „Čista desetka“ kroz temu „Idoli“, a čitav susret i misno slavlje predvodio je studenski kapelan pater Arkadiusz Krasicki, CSSp.
Ciklus predavanja još uvijek je usmjeren na prvu Božju zapovijed, stoga je uz nju usko povezana već navedena tema – „Idoli“. Studentski kapelan je promišljanje o ovoj temi iznio na pomalo neuobičajen način. Zanimljiva je smjernica da bismo prvo trebali postati ateisti ukoliko se želimo oduprijeti idolopoklonstvu, ali ne suvremeni ateisti. U prvoj zapovijedi stoji: „Nemoj imati drugih bogova uz mene “, a u nastavku: „Ne pravi sebi kipa ni slike…“. Tko su ti bogovi koje ne smijemo imati? Što je kip/slika koju ne smijemo činiti? Iako se čini da su ti bogovi, kipovi i slike nešto materijalno, idolopoklonstvo je danas više vezano uz duhovnu stvarnost, odnosno čovjekove misli. ČINITI, KLANJATI, SLUŽITI tri su istaknute aktivnosti koje čine proces idolopoklonstva – idolatrije. Kada pogledamo svoj život, zaključit ćemo da se svi klanjamo mnogim bogovima, a ne jedinome Bogu. Stoga možemo reći da ateisti ne postoje, a ujedno s druge strane zaključujemo kako svi trebamo postati ateisti, ateisti koji će odbaciti sve te bogove iz vlastitog života. Na grčkom kip znači idol (idein – vidjeti). Čovjek si tvori (vidi) nešto u glavi i tu počinje kult. Čini, klanja se i služi, odnosno žrtvuje svojim bogovima. U mislima im se klanja, zatim postaje rob tih misli. Najčešće su to misli o posjedovanju i prisilne misli. Primjerice, misli o posjedovanju nekoga ili nečega neprestano zaokupljaju čovjeka. Silno želimo nešto imati, a ako to nemamo užasno smo nesretni. Slično je ukoliko izgubimo nešto što smo imali. Prisilne misli su one koje otežavaju maštu i slobodu, navode nas da izbjegavamo ljude, situacije, mjesta. Zapravo se tome svemu klanjamo. Razni su idoli i kultovi u našim životima, primjerice posao, karijera, najbolje ocjene, fizički izgled, ljudski obziri, razni kompleksi…
Pater je istaknuo da je najgori onaj kult koji se nosi u vlastitoj glavi te da svako božanstvo traži žrtve. Te su žrtve najčešće ljudi. Koliko se više djece moglo roditi, ali nije, zbog nečijeg napredovanja u karijeri, zbog racionalizma, društva, osjećaja sramote. Neki zbog svojih kultova nemaju vremena za svoje ukućane i tako vrijeme prolazi. Drugi nose u svojoj glavi kult o savršenim obiteljskim vezama i odnosima kakve vide na reklamama i tu počinje usporedba koja je zapravo u suprotnosti s realnošću. Mislimo da bi nam bilo bolje da imamo drugačije tijelo, drugog muža/ženu, djecu, kuću na moru, drugi posao i tako u nedogled. Idol uvijek govori da bi ono drugo bilo bolje. Na taj način zavarava ljude i dovodi ih do razočaranja, osjećaja zavisti i ljubomore. Ne može se reći da su gore navedene stvari koje mogu postat idoli same po sebi loše – problem je čovjekova OPSESIJA tim stvarima. Neki će reći da im je jedina zaluđenost i opsesija Isus Krist, no je li zaista tako? Ono o čemu najčešće razmišljaš i razgovaraš, to i živiš. M. Buber govori da je čovjek stvoritelj idola, zato ateist ne postoji jer svatko od nas ima idola.
Važno je shvatiti da idoli ništa ne daruju, već sve oduzimaju. Oni čovjeka izjedaju te postupno i uništavaju. Međutim, još je važnije shvatiti da je idol u stvari manji od čovjeka. To božanstvo je tvorevina čovjekovih misli koja se može nadvladati. Moguće je da će te u toj borbi napadati mnoštvo tvojih bogova i uvjeravati te da nema smisla upoznati istinitoga Boga, ali bitno je ne odustati. Nakon ovog poticajnog promišljanja i svete mise, poklonili smo se pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i predali Gospodinu sve životne opsesije i idole. Susret je animirao Duhos bend, a što nas očekuje u nastavku kateheza „Čista desetka“ možemo provjeriti već sljedeći utorak na istom mjestu u isto vrijeme. Dođi i ti!
I.T.|duhos.com