Čestitka i pastirska božićna poruka nadbiskupa Đure Hranića

Draga braćo i sestre!
Na Božić se spominjemo života, stvarnoga života rođena u ranjivosti ljudskoga tijela, u liku djeteta.
U svome Sinu Isusu Kristu Bog nam se objavljuje, otkriva nam istinu o sebi, i daje nam da upoznamo punu istinu o nama samima. I doista, samo se u otajstvu utjelovljene Riječi može u potpunosti otkriti otajstvo čovjeka jer se on, Sin Božji, utjelovljenjem sjedinio sa svakim od nas (usp. Gaudium et spes, 22). «Riječ koju nam Bog upućuje u Isusu nije tek jedna od mnogih, već je njegova vječna Riječ» (Lumen fidei, 15). Bog je postao čovjekom radi nas. Čovjek je po Sinu Božjem postao dionikom božanske ljubavi i spasenja.
Upravo zato što je Bog postao čovjekom, kršćanstvo je moglo svijetu navijestiti radost, sve pozvati na put nade i naše ljudsko postojanje rasvijetliti istinskim smislom. U kršćanstvu nije na djelu ništa magično. U našoj vjeri ne postoje prečaci. Sve proistječe iz skromne i strpljive logike sjemena koje umire da bi donijelo novi život, iz logike vjere koja nježnom snagom samoga Boga može i brda premještati. Zbog toga Bog želi ljudsku povijest i čovječanstvo obnoviti u svome Sinu. Božanstvo novorođenoga djeteta učinilo je ljudski život najizvrsnijim oblikom egzistencije. Upravo zbog toga on pušta blagoslov na svakoga čovjeka, vjernika i onoga koji je još u traganju (usp. Mt 5,44-45). Iskustvo kršćanske ljubavi, koja se ogleda u Božjoj ljubavi, bezuvjetno je prihvaćanje čovjeka i njegove egzistencije i onda kada se na ljubav ne odgovara ljubavlju. Kršćanin to čini jer snaga njegove ljubavi ne počiva samo na ljudskim snagama nego na onoj ljubavi koja nam je utjelovljenjem Boga u liku čovjeka postala tako bliskom. Takva je ljubav znak naše kršćanske vjere. Biti kršćaninom ne znači biti zastupnikom neke teorije, nego, jer smo u Isusu susreli živoga Boga, znači biti potpuno predan njegovu pozivu na ljubav i život u istini.
Naša je mjesna Crkva zahvalna Bogu na iskustvu sinodskoga zajedništva, temelju naših daljnjih nastojanja. Želio bih, stoga, poručiti svim vjernicima naše drage Nadbiskupije: i nadalje rastimo zajedno, okupljeni oko jedne Istine i ne bojmo se svjedočiti Novorođenoga svima koji ga traže, jer je postao čovjekom – za nas i za sve ljude!
Nažalost, poput tolikih kultura i «naša je kultura izgubila osjećaj Božje stvarne i opipljive prisutnosti i njegova djelovanja u svijetu» (Lumen fidei, 17). Još i više: postali smo svjedoci stvarnosti u kojoj se kršćane javno proziva zbog njihovih stavova i demokratski promicanih vrijednosti. Kao da se nalazimo u vremenu u kojemu se živi pod sintagmom suprotstavljanja: «Tko ne želi dijeliti, mora mrziti» (Horst – Eberhard Richter). Kako su samo aktualna Apostolova upozorenja: «Čuvajmo se onih koji naviještaju neko drugo evanđelje» (Gal 1,7-9). Ni ne slute, nažalost, da obećavajući ispunjenje vlastite sreće, čovjeka sve više vode u osamljenost i samoću. Mi, unatoč tome, duboko vjerujemo da je Isus Krist isti: jučer, danas i uvijeke (usp. Hebr 13,8). Vjerujemo da će ono što nas je poučavao u ozračju svoje Obitelji ostati zauvijek zapisano ondje odakle se nikada ne može izbrisati: u srcu, savjesti našega naroda. S njim, zaglavnim kamenom i stijenom na kojemu se isplati graditi ono na što nas je pozvao, valja nam znati: samo po ljudima koje je Bog dotaknuo, taj isti Bog obnavlja svoje svjedočanstvo da je Emanuel – s nama Bog. On je svoju objavu, doduše, dovršio utjelovljenjem Sina, ali po nama se njegova objava i nastavlja. Stoga svoj poziv i poslanje Crkve shvaćamo poput «nedovršene simfonije», u trajnoj obnovi i rastu, dok god smo pozvani živjeti u ovom vremenu. Naša Nadbiskupija je „nadom i radom“ kroz posljednja dva desetljeća svjedočila Božju blizinu svakom čovjeku i učinila velike iskorake u budućnost. Pred zahtjevima naših dana i nadolazećih vremena pozvana je „izvesti na pučinu“ i odgovoriti zahtjevima nove evangelizacije našeg naroda, nekoć nazvanoga „predziđem kršćanstva“.
Ima li ljepše prigode od ove, draga braćo i sestre, zahvalno se – po završetku minule Godine vjere – o Božiću pokloniti pred Novorođenim i „za slobodu oslobođeni“ (usp. Gal 5,1), obnovljenim žarom, novim metodama i izrazom prionuti uz ponizno i strpljivo evangelizacijsko svjedočanstvo snage kršćanske vjere i slobode u Kristu u našem hrvatskom društvu?! Evangelizacija traži naš novi zanos te drugačiji stil i jezik, prilagođen suvremenom hrvatskom društvu i novim vremenima.
>U dubokoj kršćanskoj nadi da ćemo kao jedna Crkva pronalaziti snagu nad jaslama uvijek mladog Života, zajedno s nadbiskupom u miru Marinom, svima Vama dragi vjernici, Vašim obiteljima, Vama braćo svećenici, redovnici, redovnice i vjeroučitelji, čestit i najdubljom radošću ispunjen Božić i blagoslovljeni dani u godini koja nam dolazi!
U Đakovu, o svetkovini Rođenja Gospodinova 2013.
Đuro, nadbiskup