Promišljao sam: kako u ovoj svakodnevici koju živim, a istodobno u „grozoti“ pustoši i duhovnoj pustinji našeg vremena, i ja mogu biti poput monaha – pustinjaka i kao takav doći do oaze mira koja će mi dati mudrost da živim Kristovo kraljevstvo na ovoj zemlji?
No, pitah se i tko je zapravo monah? „Monah je kršćanin koji se daruje, koji se, prihvativši Božji dar zvanja, posve predaje Bogu da ga on vodi putem poniznosti, putem koji vodi od straha ka savršenoj ljubavi. Ime „monah“ dolazi od grčke riječi monos, što znači „sam“ i „jedan“. Prema tome su nastala i dva značenja monaškog imena. Neki oci, npr. sv. Jeronim, tumačili su da je monah onaj tko živi sam, sam s Bogom; dakle monah je eremit-pustinjak. Drugi su oci, osobito sv. Augustin, povezivali monaško ime s jedinstvom: monah živi u zajednici s braćom, ali svi su „jedno srce i jedna duša“. Monasi koji žive u zajednicama zovu se „cenobiti“ (koinos = zajednički + bios = život). (usp. www.benediktinci.hr)
Biti poput monaha, u „pustinjačkim trenucima“ svoga života moguće je u dubokom zajedništvu s Bogom koji jest Ljubav. Svi smo pozvani biti poput monaha kako bi se u zajedništvu s Bogom ostvario Božji plan za naš život. Primiti puninu blagoslova i ispuniti se Duhom Svetim da me ljubav Božja preobražava moguće je kada izdvojim vrijeme za Boga. Vrijeme kada se isključim od svijeta u svakodnevnoj osobnoj molitvi susreta s Bogom; u osami, poput monaha, tražiti Božje lice u sakramentalnoj, euharistijskoj prisutnosti – dovest će me do punine života.
„Rano ujutro, dok je još bio mrak, ustade, iziđe te ode na samotno mjesto, i tu je molio…“ (Mk 1,35). Učimo iz Isusova primjera: Isus se povlačio u osamu, na molitvu i u tim trenutcima, poput monaha, tražio je Oca kako bi ostvario svoje poslanje.
I meni su potrebni trenuci osame i monaštva, kako bi Duh Sveti vodio moj život u mojoj svakodnevici, u obitelji, susretu s ljudima, na poslu, u školi (…), gdje god me je Bog postavio. Talenti i darovi koje mi je povjerio u mome pozivu, poslanju, službi, obrazovanju, staležu (…) ostvarit će svoju svrhu kroz poziv na monaštvo.
U dokumentu II. vatikanskog koncila Gaudium et spes (radost i nada) zapisano je: „Čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju sebe“ (GS 24). Naći sebe ne znači doslovno odvajati se od ljudi. Sebe potpuno trebam darovati Bogu kako bi se Bog potpuno darovao meni i u tome da mene daruje bližnjima. Zar to nije Isusova zapovijed ljubavi?
Susret s Bogom jest susret ljubavi. Ljubav nam može pružiti mnogo više nego što možemo i zamisliti. Živjeti ljubav, biti ljubav, naša je svrha postojanja koju ostvarujemo u sjedinjenju s Bogom. Ta Ljubav će nas osposobiti za život u punini, jer smo svi ljubljena djeca Božja. Za život i u samoći susreta s Bogom. Kada riječi utihnu, tada tišina zavlada, samo Ljubav progovara i čini sve novo. Biti monah u tim trenutcima je svakome potrebno da dođe do punine života.
Na to nas podsjeća i sveti Pavao u poslanici Efežanima: „Zato sagibam svoja koljena pred Ocem od koga svako očinstvo u nebesima i na zemlji ima ime. Neka vam dadne, prema bogatstvu svoje slave, da se ojačate u snazi po njegovu Duhu u nutarnjeg čovjeka, da Krist stanjuje u vašim srcima po vjeri; da u ljubavi uvriježeni i utemeljeni budete sposobni shvatiti zajedno sa svim svetima koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budete ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga. (usp. Ef 4,14-19)
Danijel Tomićević, www.podvinje.org