Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. (Djela apostola 1, a-2)
Evanđelist Luka nije osobno poznavao Isusa. On je Grk, odrastao u civilizaciji visoke grčke kulture, koja je osim prelijepih i neprocjenjivih djela ljudskog stvaralaštva u graditeljstvu, knjževnosti, kiparstvu, filozofiji i znanosti, imala i „panteon“ različitih bogova. Ova je civilizacijska baština plemenitu dušu ovog vrlog Grka žednog punine života, koji se unatoč življenju u visoko civiliziranoj, estetiziranoj kulturi i svakodnevnici Mediterana, središtem tadašnjeg svijeta, osjećao nekako prazno i usamljeno. Susretao je mnoge narode, njihove kulture i religije, temperamente i jezike svih obala Mediteranskog mora, a ipak nešto bitno je nedostajalo! Luku, kojeg sv.Pavao zove „ljubljeni liječnik“, iskrenog tražitelja Istine i životnog smisla, pogotovo smisla ljudske nejednakosti i patnje ništa nije moglo do srži ispuniti i usrećiti. Sve što ga je okruživalo bilo je „ispraznost nad ispraznostima“, kako kaže „Knjiga Mudrosti“. Susret s Pavlom, temperamentnim, iskrenim kršćaninom i svjedokom susreta s uskrsnulim Isusom Kristom, Bogočovjekom , otvara mu posve nove duhovne obzore i on se, kao odrastao, krsti i postaje Isusovim svjedokom za sva vremena! Njegov život dobiva takvu ljepotu, smisao i radost, da mu nije dosta Isusa svjedočiti samo svojim životom, on želi ići do izvora. Zato se pridružuje Pavlu, s njim odlazi u Jeruzalem (pročitala sam da je to bilo prilikom Pavlova drugog posjeta domovini, 58. Ad.D.), ispituje sve dostupne činjenice i sluša ljude koji su mu mogli iz osobnog iskustva ispričati – tko je bio Isus iz Nazareta, što je radio i kako ih je osvojio – jednom i zauvijek!
Intelektualac, slikar i književnik širokih duhovnih obzora želi sebi i drugima objasniti što je to, što ima snagu takvog svjetla da je se sve ono što mu se nudi u svijetu i kulturi u kojoj živi tako maglovito da mu je Isusovo svjetlo neophodno.. Isus oslobađa i rasvjetljuje najdublje dubine duše, njegova savršena ljubav razgoni svaki strah! Tu Radosnu vijest Luka želi navijestiti svojim prijateljima, želi doprijeti do svakoga čovjeka, i zato putuje u Isusovu domovinu, istražuje i zapisuje, i to, zapisano, šalje svom prijatelju Teofilu.. Tu, na licu mjesta, počinje svoje remek djelo, svoje Evanđelje, koje piše u prvoj knjizi Teofilu. Sluša osobna iskustva onih koji su Isusa poznavali, strpljiv je, zahvalan i očaran slušatelj! Božo Skoko, istaknuti hrvatski intelektualac, i sam novinar-komentator, u Luki prepoznaje „vrsnog novinara istražitelja“, a njegovo Evanđelje i Djela apostolska „oglednim primjerom“ istraživačkog novinarstva. Luka je novinar koji sve pomno sluša, bilježi, duboko proživljava i o svemu tome sa srcem piše.
I tako…Jednom je ušao u kuću Marije, Isusove Majke. Ona je već dugo, dugo udovica, živi u domu Ivana, Isusova učenika, u skladu s onim što je sam Isus rekao s križa: “Evo Ti sina!“ Ona sjedi i veze ili plete ili jednostavno moli. Sama je..Dolazi stranac, možda u društvu Kleofe, jednog od one dvojice učenika koji su susreli uskrsnuloga Isusa na putu u Emaus. Ona je srce Crkve. Ona je Majka Crkve, njezino je majčinstvo dar Duha Svetoga apostolima, ali sad više nema nikoga od njih….Oni propovijedaju po dalekim prostorima Grčke i prostranstvima Rimskog carstva. U Izraelu su ostali samo neki svjedoci i žene. Luka se, pun poštovanja, predstavlja… Gospa prepoznaje Kleofu, ali ovoga čovjeka – kojega prvi put vidi – kao da je cijeli život čekala. Cijela njezina nutrina – duša, srce, uspomene, osjećaji, sve to kao plima nadire i sjaj prisutnosti Duha Svetoga, duboki mir i duboka radost kao na dan Navještenja, odražava se na njezinu licu. U momentu, u treptaju oka, svjetlom Duha Svetoga koji joj obasjava i duh i dušu i tijelo, Marija shvaća – ovo je čovjek kojemu može reći sve što je od susreta s anđelom Gabrijelom u Nazaretu nosila u srcu i razmišljala o tome! U isti mah – Luka gleda ovu ženu, koju nije dotakla prolaznost vremena, i jednostavno je fasciniran! Njegovu plemenitu dušu obasjava isti Duh i govori mu samo njemu jasnim jezikom: “To je Djevica – Majka Isusova, o kojoj su Petar i Ivan govorili kad su navješćivali Radosnu vijest. Na čudesni dan Duhova, Ona je bila s apostolima..“ Duboko duhovno razumijevanje dviju duša, dvaju duhova – duha Božjega u duši Žene koja je sva ispunjena neobjašnjivom ljepotom, dobrotom, milinom, jednostavnošću i bliskošću Duha Božjega, i duha svijeta u duši čovjeka koji traži, ispituje, čije dubine duše čeznu za ostvarenjem i smislom, za svojim počelom i razlogom postojanja, sad su se sreli! Događa se „klik“ koji samo rijetki u životu dožive: bliskost duša, koja s jedne strane otvara dušu punu prelijepih duhovnih iskustava da se kao slap na suncu pretvori u riječi, rečenice, opise i pripovijedanje slušatelju, i s druge strane – dušu slušatelja pretvara u more koje s ljubavlju i zahvalnošću prima ove riječi, ove rečenice i ovo pripovijedanje kao rijeku koja se u njemu gubi i daje mu smisao do svih njegovih obala i obzora.
Marija u momentu prepoznaje ŠTO, KAKO, KOME, i KADA treba reći, a da ne pogriješi! I tu nastaje čudesna, neiskaziva ljepota njihova druženja, Marijina pripovijedanja i, usuđujem se reći, Lukina oblikovanja svoga Evanđelja, po mjeri Marijina iskustva. Po mom dubokom uvjerenju – Lukino je Evanđelje napisano Marijinim pogledom, Marijinim srcem, Marijinim shvaćanjem života, Marijinom nježnošću, dobrotom, milosrđem i – Marijim beskrajnim optimizmom, radošću i iskustvom neba. Ona živi s Uskrsnulim Sinom, kojeg, kao i svi ostali vjernici prima u svetoj Pričesti, na jedinstven i neponovljiv način. Ona je Majka Euharistijskog Isusa, Majka Crkve i u ime Crkve – Zaručnica Božja iz posljednje Knjige Objave – Knjige Otkrivenja! Ona je kolijevka života, radost postojanja i odraz Božje nježnosti. Lukino Evanđelje odražava njezinu dušu i doživljaj svijeta, to je njen svjetonazor, njezina ljestvica vrednota, njezino iskustvo Božje ljubavi i naklonosti, a sve to osjećamo i danas, dok to evanđelje čitamo. Ovo je evanđelje uvijek na strani siromašnih, odbačenih, grešnih, i potrebnih Božje ljubavi i milosrđa, to je navještaj ispisan rukopisom Duha Svetoga i radošću uskrsuloga Gospodina!
Lukino evanđelje donosi najviše Isusovih susreta sa ženama, donosi njihova imena, pojedinosti iz njihova života (Ivana je žena Kuze, Herodova upravitelja imanja, danas bismo rekli – supruga ministra gospodarstva). Ono je puno Isusove nježnosti prema siromasima, „životnim gubitnicima“, kakvi su siromašne udovice, gubavci i javne grešnice. Ono govori o patnicima, o anđelu koji Isusa tješi u užasnoj tjeskobi i krvavom znoju Getsemanske agonije; Luka jedini opisuje Isusov boravak u kući Marije i Marte. Jedino Luka donosi parabolu o izgubljenom sinu, o siromašnom Lazaru i bahatom bogatašu (siromah ima ime!); on jedini spominje raskajanog razbojnika na križu kojem Isus obećaje „Još danas ćeš biti sa mnom u raju“ i duboko potresenog rimskog satnika koji izjavljuje: “Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik.“(Lk 23, 47) Luka jedini donosi detalje Marijina života iz Nazareta u kojem je začet Sin Božji. Jedan je detalj njegova evanđelja čudesan. Upitajte pitate bilo kojeg vjernika, pa i svećenika, o kojoj ženi iz Novog zavjeta ima najviše osobnih podataka i obično će odgovor biti brz i jasan: “Pa o Isusovoj Majci Mariji!“ A pravi odgovor je više nego fascinantan: u Novom Zavjetu najviše zapisanih podataka imamo o staričici, proročici Ani koja u hramu prepoznaje dijete Isusa kao Mesiju! „A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama, kao udovica, do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje pripovjedala o djetetu.“ (Lk 2, 36-38) O njoj znamo i iz kojeg je plemena, i tko joj je otac, i koliko je godina bila u braku, i da nije imala djece i da je boravila u hramu kao udovica do duboke starosti, točnije do 84. godine, gdje je molila i postila. Zašto je Luki toliko bitna jedna staričica, čije riječi nije zapisao, kao, recimo, riječi majke Ivana Krstitelja, Elizabete? Sigurna sam da Luki nije bila važna staričica, udovica Ana, ali je bila dragocjena Gospi. Ona se, sva raznježena, dok je pričala o obredu prikazivanja svoga sinčića u Hramu, prisjetila ove svete, pobožne žene , koja joj je, vjerojatno u djetinjstvu bila puno važnija i bliža od majke, koju Biblija uopće ne spominje! Vjerujem da je Marija vrlo rano ostala bez roditelja i udovica Ana, koja je služila Gospodinu u Hramu, a sama nije imala djece, ovu je ljupku djevojčicu, siroticu, prigrlila svim svojim srcem i majčinskom ljubavlju. Gospa je, kad je začela po Duhu Svetom samo Elizabeti, svojoj rođakinji, mogla podijeliti iznenadno i prekrasno iskustvo bogomajčinstva, sigurna da ova blagoslovljena žena, trudnica u poodmakloj dobi već sve zna, ali u njezinom djetinjstvu, rekla bih da joj je udovica Ana bila mnogo bliža. S druge strane, godine i desetljeća Ana je iščekivala Mesiju, nagledala se mladih majki iz svih slojeva društva i svih izraelskih plemena i krajeva, ali je znala – „Nisu to dijete i ta majka TO dijete i TA Majka, po Pismima obećana Majka!“ Vjerujem da je susret mlade majke Marije s djetešcem u naručju sa staričicom, proročicom Anom, bio čudesan i radostan do suza! I one su se prepoznale u radosti, i divile Božjoj nježnosti i ljubavi. Prve dvije glave Lukina Evanđelja su slapovi radosti, Božjih i anđeoskih iznenađenja, ljepote, idile, i istine koja se samo srcem i duhom vidi, unatoč teškim obratima i iskušenjima u životu ljupke i mile Djevice, Marije iz Nazareta i njezine obitelji… Luka, koji dolazi iz poganske, visoko estetizirane kulture tijela i grijeha (na Olimpijskim natjecanjima sudjelovala su samo snažni, mladi goli muškarci, u hramovima poganskih bogova provodila se „hramska prostitucija“, što je samo ljepši izraz za razvrat), doživio je posvemašnju preobrazbu – duh i duša bi mu se odmorili i osvježili, obradovali i zaigrali neopisivim ljepotama iskustva neba, svaki put kad bi ugledao i susreo prelijepo, čisto, nevino djevičansko Marijino lice, koje je bilo odraz neba! On dva puta u 2. glavi spominje riječ djevica – napominje da je Marija iz Nazareta, koju je pohodio anđeo djevica i da se ta djevica bila je zaručena za Josipa.
Možemo zamisliti kako Luka s Marijom, udovicom, odlazi k Mariji i Marti, koje su sad same (Luka ne spominje njihova brata Lazara) i prepričavaju kako je to bilo kad su pozvale u goste Isusa, a on „očitao lekciju“ Marti koja se ponašala kao menadžer, i pohvalio zanesenu, romantičnu Mariju koja je uživala slušajući ga i sjedeći do njegovih nogu. Samo Luka donosi imena žena koje su pratile Isusa iz Galileje u Jeruzalem; bile s njiim za vrijeme muke i vidjele ga uskrnuloga; on u Djelima apostolskim kaže da su u Dvorani posljednje večere u „Devetnici Duha Svetoga“ u Jeruzalemu – s okupljenim apostolima nakon Učiteljeva uzašašća na Nebo – bile i žene, Isusova braća (tj rodbina) i Isusova Majka Marija. Marija je, vjerujem ostala udovica prije Isusova javnog života, dakle još vrlo mlada, jer se tijekom Isusova propovijedanja nigdje ne spominje Josip, ali se naglašava da je bila na svadbi u Kani Galilejskoj, da se s učenicima poslije svadbe „spustila u Kafarnaum“, da se htjela približiti Sinu dok je govorio mnoštvu,a bila je s rođacima, a ne sa svojim mužem.. Zapravo, najveći dio života Isusova Majka provela je kao udovica. Ali, vidimo – ona nije osamljenica koja izdaleka promatra i kudi, osuđuje i govori „što bi bilo kad bi bilo“. Ona se sa ženama koje su pratile Isusa i imale isksutvo susreta s njim Uskrsnulim i dalje druži. Vjerujem da su se posjećivale i tako posvećivale. Ona, nakon Isusova uzašašća usmjerava i diskretno vodi „prve duhovne vježbe“ Crkve, prvu devetnicu Duhu Svetome u „Gornjoj sobi“, koja je još „mirisala“ po Posljednjoj večeri. Ona ima iskustvo razlikovanja duhova i zna stvoriti ozračje molitve i pripremiti mnoštvo od 120 duša tijekom devet dana – od Uzašašća do Duhova, na silazak Duha Svetoga. Ali, mnoštvu govori Petar, a Marija je među onima koji ga slušaju. Zanimljivo je i potresno shvatiti da je silazak Duha Svetoga posljedni put da se Marija spominje u Svetom Pismu. Pa ipak, silnu proročku snagu ima i danas njen himan „Veliča“, koji nam može i treba biti svaki dan putokaz i duhovna snaga! I svakoj udovici Marijina utjeha!
Ana Penić | duhos.com