Brate, želim da se i ti i ja potpuno predamo Bogu. U svijetu smo, ali nismo od svijeta. Moramo se odreći svega što nas dijeli od našega Gospodina. Nije lako, ali kada to učinimo tek tada ćemo postati potpuni. Primjer takva života imamo u bratu Norbertu.
Norbert je rođen 1085. godine, otac mu je bio u službi kӧlnskoga nadbiskupa, a on još kao mladić postaje kanonik zborne crkve u Xantenu (bez svećeničkog reda). Formirao se u carskom dvoru Henrika V. pa je izbliza bio upoznat s političko-crkvenim pitanjima onog vremena. Borba se vodila između cara i pape. Papa je branio slobodu Crkve, a car je htio imati biskupe koje će ga slijepo slušati. 19. travanja 1115. godine, kardinal Conone je na sinodi u Kӧlnu izopćio iz Crkve cara. Norbert je sav potresen u duši napustio carsku palaču te se vratio u Xantenu. Car mu je tada ponudio ispražnjenu biskupsku stolicu u Cambraiu, no on je to odbio i na taj način pokazao svoju vjernost prema papi. Iako je provodio dostojan život, ipak nije mogao biti potpuno slobodan jer je patio od častohleplja, želje za karijerom. Shvatio je da ne može tako živjeti te se obratio i odlučio svoj život okrenuti isključivo prema Bogu.
Takvoj odluci pridonio je sljedeći događaj: na putu ga je zatekla strašna oluja i grom je udario u njegovoj blizini. Pavši na zemlju pomislio je da je to Božji glas koji ga zove da Njemu posveti život. Napustio je ispraznost ovoga svijeta, stupio u samostan sv. Benedikta u Siegburgu. Odazvao se na Božji poziv da mu služi u službi svećenika, te je u prosincu 1115. godine zaređen. Norbert se potpuno predao molitvi i razmatranju Božje volje. U to je vrijeme svećenički odgoj u Crkvi bio prožet gregorijanskom reformom koja se sastojala u tome što je pripadnike kleričkog staleža nastojala otrgnuti od bavljenja zemaljskim stvarima i potpuno ih upraviti na duhovne poslove. Taj duh je potpuno obuzeo Norberta te je on počeo obilaziti sela i gradove propovijedajući riječju, ali i životom. Njegova je snažna riječ obratila mnoge i privela ih Kristu. Mnogi su tako postali Norbertovi učenici i suradnici koji su na poticaj biskupa iz Laona osnovali novi red nazvan premonstratenzi. Na Božić 1121. s četvoricom subraće javnim je zavjetima posvetio svoj život Bogu.
Njihov je život imao biti što sličniji životu Isusovih apostola, a odricanje, siromaštvo, zajedništvo bile su temeljne vrijednosti njihova života. 1126. godine Norbert je pošao u Rim po Papinu potvrdu svoga reda. Vraćajući se kući, u katedrali u Wirzburgu održao je snažnu propovijed koja se dugo pamtila i prepričavala. U Crkvi u to vrijeme nastaje raskol, ali Norbert pristaje uz zakonitoga papu Inocenta II. Iscrpljen pokorom i apostolskim naporima Norbert umire 6. lipnja 1134. godine.
Za vrijeme reformacije, tijelo mu je preneseno u premonstratenski samostan Strahovu u Pragu. Sv. Norbert odazvao se pozivu apostolata, propovijedanja i s velikim žarom i ljubavlju približavao ljude Kristu, izvoru života. Bio je također i veliki organizator i promicatelj redovničkog života. Norbert je uvijek bio poslušan, ali i uključen u crkvenu hijerarhiju. Njegova svetost očituje se i u tome što su mu opći interesi Crkve koje zastupaju papa i biskupi bili važniji od njegovih vlastitih interesa. Mnogo je svetaca, mučenika i sljedbenika Krista Isusa koji su svojim primjerom, svojim životom i riječju privodili druge Kristu.
Pokušajmo biti kao oni, težimo za tim da budemo sveti. Primjerom sv. Norberta pokušajmo i mi opće interese staviti ispred vlastitih, primjerom života pokazati svoju vjeru.