Od početka svoga pontifikata sveti otac Franjo nije štedio daha govoreći o Crkvi „koja izlazi“ iz same sebe. U Enciklici „Radost evanđelja“ usustavio je taj poziv blago opominjući Kristovo stado da se pripaze napasti intimnosti i konformizma, pri tome napominjući kako mu je draža Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izašla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti. Također je dodao da ako nešto mora u nama probuditi sveti nemir i zaokupiti našu savjest, onda je to činjenica da naša braća žive bez snage, svjetla i utjehe prijateljstva s Isusom Kristom.
Čini se kako ljudi nekako spoznajno preskoče onaj dio kajanja na početku svete mise „ispovijedam se što sagriješih propustom“. Kako i ne bi kada smo odgajani u ozračju kršćanstva kao skupa pravila koja se radi vječnoga života ne smiju kršiti. Nije ni čudno onda što u ljudima nije razvijen osjećaj za dužnost prema čovjeku, unatoč tome što je i sam Isus usmjeren prema afirmativnim porukama. Uzmemo li kao primjer Zapovijed ljubavi – to je afirmativna zapovijed – Ljubi! Isus nije rekao: nemoj mrziti. Također, u paraboli o milosrdnome Samarijancu Isus pita zakonoznanca koji je od trojice likova iz parabole bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike, i nakon što mu ovaj odgovori: „Onaj koji mu iskaza milosrđe“, Isus mu kaže: „Idi pa i ti čini tako!“ (Lk 10, 37) Još jednom, Isus nije rekao: nemoj biti nemilosrdan. Daleko od toga da se time isključuje još jedna Isusova zapovijed: „Idi i ne griješi više.“ (Iv 8, 11), no ne isključuje se zato što je Isus djelom poslao dovoljno afirmativnu poruku ženi koja je bila uhvaćena u preljubu: „Nitko te ne osudi? Ni ja te ne osuđujem!“ (Iv 8, 11) Kada mi nekoga osudimo, kako smo zgriješili? Djelom jer smo osudili, ili propustom jer smo propustili pokazati milosrđe onako kako nas je učio Isus? Ovo je pitanje ključno, jer djelo ne isključuje propust, niti propust isključuje djelo. Čak štoviše, oni uvjetuju jedno drugo! Da ljudi toliko ne propuštaju činiti dobro, ne bi toliko činili zlo, a da toliko ne čine zlo, ne bi propuštali činiti dobro. U Isusovu pristupu jasno vidimo kako je uvijek svjetlo stavljao prije mraka i zbog toga se i mi trebamo više okrenuti prema našim dužnostima kao kršćanima, nego što se iscrpljujemo zabranama i ograničenjima.
Upravo je to povezano s normama i konformizmom u koji se ukalupljujemo kako bismo se osjećali sigurno jedući hranu za bebe pazeći da ne polomimo zube na tvrdoj hrani (Heb 5, 14). Molitva i redovni sakramentalni život ne postoje da bismo se dobro osjećali, da bismo umirili savjest… Molitva i redovni sakramentalni život postoje kako bismo crpili snagu s Izvora koji nas vodi prema onome što, u Isusu Kristu, uistinu jesmo. Daje nam snagu da ne propuštamo činiti ono što je pravo i pravedno, da ne propuštamo pohvaljivati, ali i prekoravati, da ne propuštamo pomagati, da ne propuštamo nositi svjetlost ondje gdje je tama.
Još jednom riječima Svetoga Oca: „Nadam se da nas mnogo više nego strah da ćemo pogriješiti pokreće strah od zatvaranja u strukture koje nam daju lažni osjećaj sigurnosti, u norme koje nas pretvaraju u neumoljive suce, u navike u kojima se osjećamo mirni, dok je vani gladno mnoštvo, a Isus nam bez prestanka ponavlja – Podajte im vi jesti. (Mk 6, 37)“
Kristina Kasumović|duhos.com