PN: Bog nam je s razlogom dao upravo talente koje imamo. Budimo stoga veoma oprezni: nemojmo ih tratiti, biti oholi zbog njih niti zavidjeti na tuđima, nego zahvalimo Bogu za svoje. Neka nam naši talenti budu ‘oruđe’ kojim ćemo proživjeti svoj život najbolje što možemo; tako ćemo proslaviti Boga koji nam ih je dao i – spasiti svoju dušu. Neka nam svima jednom kad dođemo na onaj svijet Gospodin rekne: „’Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’“
Piše:
Film Miloša FormanaAmadeus iz 1984. jedan je od onih filmova koje ću pamtiti cijeli život. Ako slučajno niste, pogledajte ga jer je izvrstan! U njemu Antonio Salieri, ugledni talijanski kompozitor koji je zatvoren u ludnicu, pod stare dane svećeniku u ispovijedi priča o svojoj mržnji prema WolfganguAmadeusu Mozartu, mladom i genijalnom austrijskom glazbeniku, o Mozartovim zadnjim godinama života, njegovu nesretnom kraju, te o svome grijehu vezanome uz to.
Ugledan kompozitor bečkog dvora, Salieri je bio jedini u stanju vidjeti veličinu Mozartove glazbene genijalnosti kad je ovaj stigao onamo. Shvatio je da je Bog dao Mozartu pravi božanski talent, a njemu tek prosječnost. No, Mozart je bio neodgovorna, nezrela, zapravo šašava osoba. Po Salieriju nedostojna toga talenta. Pamtim cijeli film, ali najviše pamtim jednu scenu. Salieri sjedi pred kaminom, gleda u križ na zidu i kaže otprilike ovako:
„Bože, posvetio sam ti cijeli život, bio sam dobar i pošten, trapio sam se, molio i postio, častio sam te i slavio svojom glazbom. A ti si takav božanski talent dao tom nedostojnom, slinavom, neodgovornom, blesavom čovjeku. Mozartu. Ti si mene izdao! Zbog toga te se odričem!“
Na to Salieri baci križ u vatru i krene uništavati Mozarta do njegove smrti. Tako sam se stresla kad je Salieri bacio križ u vatru da sam u kinu skoro pala sa stolca. I dan-danas kad se sjetim te scene, prođu me trnci jer me svaki puta pogodi strahota tog čina – svjesnog odricanja Boga, svjesnog gubitka vječnog raja! Čovjek je s tim križem u vatru bacio i vlastitu dušu! Svoju je vječnu dušu osudio na vječne muke! On je bio religiozan i znao je da ima Boga, da ima dušu, da postoji i raj i pakao! I svejedno je to napravio. Zašto? Zbog talenta – koji nije dobio. Zbog toga što ga je Bog stvorio mediokritetom! Osrednjim!
Predajem na umjetničkoj akademiji u Osijeku studentima glume. Njihovi se životi temelje na talentu i njegovu odjeku među ljudima. I zato svakoj generaciji pričam o Salieriju i Mozartu, o njihovu odnosu prema talentima, životu i Bogu, kao primjer onoga što se i danas odvija u svima nama. Ta se priča često tumači kao zavist mediokriteta prema genijalcu (mediokritet pri tome zna prepoznati ali ne može dosegnuti pa odluči uništiti genijalca) ali ima tu puno više i puno važnijih stvari. To je priča o talentima koje nam je Bog dao i našoj odluci što ćemo s njima učiniti. Naime, i Mocart i Salieri su puno dobili, ali su obojica to na neki način odbacila, odnosno prokockala!
Salieri ili ja sam to zaslužio dobrim životom!!!
Antonio Salieri (1750. – 1825.) rođen je u Legnanu, sjeverno od Verone, ali je cijeli život živio na austrijskom dvoru; dvadeset godina bio je glavni kompozitor i direktor talijanske opere na dvoru Josipa II. koji ga je iznimno cijenio. U filmu to odlično pokazuje scena u kojoj nakon izvedbe Salierijeve opere car kompozitoru oduševljeno predaje orden, uz riječi: „Vi ste najbolji kompozitor opera na svijetu!“ Bio je popularan u cijeloj Europi, njegove su opere postavljane po velikim opernim kućama, a izvršio je velik utjecaj i na druge glazbenike tog doba. Uz to je bio i izvrstan učitelj. Njegovi su učenici bili Ludwig van Bethoveen, Franz Schubert, FranzLiszt pa i sam Mozart! Bio je glavna ličnost razvoja talijanske opere druge polovice 18 stoljeća. Dakle, za svog je života na zemlji očito dobio sve što se moglo dobiti. Imao je novac, ugled, čast i moć u svojoj struci do krajnjih granica. Živio je dugo, obasut počastima.
Bog je Salieriju očito dao mnogo talenata: osim glazbenog talenta, dao mu je uljudnost, sposobnost komunikacije s ljudima, profesionalnost, odgovornost, preciznost, upornost. No, njegovo ‘pucanje’ uzrokovao je susret s Mozartom. Jer kad je vidio veličinu njegova genija, prezreo je svoj jer je bio manji! Salierijev je grijeh bio u tome što je mislio da je svojim životom zaslužio dobiti najveći talent na svijetu, jer je bio pošten i dobar i pravedan i postio je i molio i navodno je živio asketski. Nije varao ženu, nije spavao s mladim pjevačicama. A mogao je. Mislio je da je jako ljubio Boga, da mu je dao sve, i da zaslužuje od njega izvanredan talent. To je dokaz da je Salieri u svojoj glavi sklopio pakt s Bogom, kakvi se sklapaju s poganskim bogovima koji su za ono što su davali tražili žrtvu u zlatu ili krvi, te da uopće nije poznavao Boga u kojeg je navodno vjerovao – Isusa Krista. Niti ga je želio upoznati. Salierija je zanimao samo vlastiti talent, njegov položaj u svijetu. Kad je vidio Mozarta, shvatio je da će Mozartova glazba ostati zauvijek, a za svoju više nije bio siguran. I prezreo je sve što je imao i dobio do tada te se odrekao i Boga. Ali se nije odrekao pozicije, moći i ostalih zasluga na zemlji! Samo se odrekao Boga i onog vječnog u sebi, duše. Jer se uplašio da njegova glazba neće biti vječna. Kad nema glazbe, što će mu duša!
Da je poznavao Krista znao bi da daje bez zasluga i s ljubavlju, ali različito; očito nije bio zahvalan Kristu za doista obilje koje mu je dao. Salieri nije ništa davao Bogu iz ljubavi, nego je svojim životom mislio potkupiti Boga, a kad je shvatio da nije dobio sve što je želio, prešao je na drugu stranu! Postio je i molio, išao je u crkvu, čedno živio ali je u srcu nosio velike grijehe: zavist, ljubomoru i oholost.
Salieri je kao farizeji. Oni nikad nisu rekli da Krist ne čini čuda, da je lažan, naprotiv oni su znali koliko je on „pravi“ i to ih je naljutilo. Silno ih je ljutilo da je Bog dao jednom tesarevom sinu i tamo nekim ribarima da čine takva čuda, a još su jeli u subotu, družili se s nedostojnima poput prostitutki i carinika. Za razliku od farizeja koji su sve radili što je Bog od njih zahtijevao po zakonima a nisu dobili tako veliki talent. Problem je da su i farizeji, kao i Salieri, prvo mislili da su svoje talente zaslužili a drugo da je Božja ljubav ograničena. I ako su farizeji iz priče o Starom zavjetu,Salijeri bi trebao znati da je Isus promijenio priču.
Sv. Tomu su pitali hoće li veći čovjek biti puniji Božje ljubavi nego manji pa je rekao: „Mala boca može biti puna ljubavi Božje i litrena može biti puna ljubavi božje do vrha i demižon može biti pun ljubavi Božje do vrha. Ako si ti ispunjen do vrha ljubavlju božjom onda ti jesvejedno za onu drugu bocu, je li veća ili manja, jer ti si ispunjen do kraja.“Salierijeva flaša je bila ispunjena do vrha ali kad je vidio Mozartovu demižonu i naljutio se. To je dokaz da njegova boca nije bila ispunjena Božjom ljubavi nego njegovom taštinom i ohološću.
Njegovi su ga grijesi doveli do zločina i gubitka duše! U filmu, po završetku svoje ispovijedi, ne kaje se i ne traži oprost, nego samo želi uprljati i svećenika i pomutiti mu vjeru. I tada se gledatelju otkriva da je Salieri zapravo u ludnici jer je poludio; sam sebe smatra svecem mediokritetâ i njihovim papom! Dakle, iako je izbjegao zemaljskoj pravdi, dobio je Božju. Osim što je poludio, nakon njegove je smrti opao interes za njegovu glazbu.
Zavist Salierija prema Mozartu bila je javna tajna i za njegova života ali kad je umro Aleksandar Puškin napisao je tragediju „Mozart i Salieri“ (1825.), po kojoj je Rimski Korsakov skladao istoimenu operu. Britanski pisac PeterSchaffer je, inspiriran tom tragedijom, napisao uspješnu dramu „Amadeus“ (1979.) po kojoj je Miloš Forman 1984. snimio istoimeni film; ovjenčan je s osam Oscara. Drama „Amadeus“ od svibnja 2014. igra i u Dramskom kazalištu Gavella. Režirala ga je Dora RuždjakPodolski, Salijera glumi izvrsni Enes Vejzović a Mozarta Filip Križan.
Sanja Nikčević | duhos.com
Nastavak sutra…