Radost svetosti

Kateheza nadbiskupa Đure Hranića u Osijeku, crkvi sv. Ćirila i Metoda u Osijeku na duhovnoj obnovi za studente u utorak, 2. prosinca 2014.
Možemo kazati da je tajna ljudskoga postojanja radost koja nije prolazna. Čovjek je stvorenje Božje, stvorenje Božje ljubavi, i čovjek je jedino biće koje je Bog stvorio radi njega samoga. Među svim stvorenjima, jedino je čovjeka želio, i to kao svoga partnera, suradnika i saveznika. Zato ga je stvorio na svoju sliku, obdario ga razumom i slobodom, da čovjek ima svijest o sebi, da može odlučivati o sebi, i da može dragovoljno ući u suodnos s Bogom. Sve ostalo što je stvoreno, stvoreno je radi čovjeka, da bude u službi čovjeka, da mu bude ugodan vrt za njegovo obitavanje koji će on uređivati i u njega utiskivati svoju, humanu, ljudsku dušu… I zato je čovjek stvorenje Božje, on je radost Božja, djelo njegovih ruku, pa tako tajna ljudske radosti, istinske radosti u našim ljudskim srcima, dolazi od Boga, izvire iz našega ljudskog zajedništva s Bogom. Bili mi toga svjesni ili ne, ispovijedali mi to ili ne, u dubini svoje duše mi smo gladni i žedni Boga. I kad tražimo sreću i ispunjenje vlastitoga bića, kad tražimo istinu, ljepotu, pravdu, mi, bili toga svjesni ili ne, ispovijedali to ili ne, ustvari tražimo Boga. Koji put ga tražimo i na krivome mjestu i na krivi način, i čini nam se da Bog, kakvoga nam nudi Crkva i neke religiozne institucije, previše sputava našu slobodu i našu životnu radost. To odbacujemo. I tada, kad baš griješimo, kad odlutamo od Boga u traženju životne radosti, gladni smo i žedni Boga i ustvari njega tražimo. Vidjeti, htjeti i otkrivati sebe samoga u svjetlu poziva na zajedništvo s Bogom, u punini njegova života i njegove spasenjske ljubavi, to je svetost. Mi smo sveti, izašli iz Božjih ruku. Sva stvorenja, a na osobit način čovjek, stvoren na sliku Božju, u sebi nosi već jednu dimenziju svetosti, jer – čovjek je stvoren na sliku Božju i nitko ne može gaziti čovjeka, njegovo dostojanstvo. Čovjek je vrhunac svih stvorenja, sve stvoreno je radi njega, i sve je u službi čovjeku. I zato čovjek ima jednu transcedentalnu dimenziju, te se nitko i ništa ne može poigravati s čovjekom da bi ostvario svoje interese i svoje ciljeve. Ta svetost nije povlastica nekolicine pojedinaca, nego je to dar koji se pruža svima nama – bez iznimke. Stvaranje pripada otajstvu spasenja. Nije Bog stvorio najprije čovjeka, kao da mu je bilo dosadno, pa je mjesio glinu i stvorio čovjeka iz dosade da on ide svojim putem. Nego je Bog htio čovjeka kao stvorenje slično sebi za sebe, da mu ponudi zajedništvo sa sobom; da šetaju zajedno Edenskim vrtom. Upravo je zato čovjek Božja radost. Nije se Bog odlučio na spasenje čovjeka tek onda kad je čovjek učinio istočni grijeh. Bog nije tek tada sjeo, i frustriran zato što mu je čovjek okrenuo leđa, počeo smišljati na koji način da prevari čovjeka, da ga neslobodnog vrati na zajedništvo sa sobom, nego je Bog htio čovjeka kao stvorenje slično sebi, za sebe, da mu ponudi zajedništvo sa sobom. Božji je naum odvijeka, jer on je stvorio čovjeka na svoju sliku slobodna, i računao je na zlouporabu naše ljudske slobode, s mogućnošću da mu kažemo „Ne!“. On je to ukalkulirao u svoj plan, u svoj naum, odvijeka. Božji plan spasenja i spasenje, Isusovo otkupljenje, Isusovo utjelovljenje, Isusova smrt na križu, nisu posljedica grijeha nego su Božji plan odvijeka. Bog ne restaurira red koji je narušen grijehom, pa bi to bilo spasenje, nego – odvijeka želi čovjeka u zajedništvu sa sobom. On je svjestan da je čovjek stvorenje, želi ga sličnim sebi. Bog svjesno ulazi u rizik da mu čovjek, to stvorenje – okrene leđa. Odvijeka računa na to. Bog je ludo zaljubljen u čovjeka, i kad mu čovjek okreće leđa, on kao trubadur njegove ljubavi ide za njim, nudi mu se, nudi zajedništvo. Boluje, trpi, pati, kao što roditelj pati kad dijete krene krivim putem. Bog radi toga pati, pati kad čovjek ide zlim putem… Ali mu dopušta njegovu slobodu. Sjetite se Oca iz Evanđelja, onoga mlađeg sina koji želi otići. Dobri otac pušta toga sina. Srce mu se para zbog toga, trpi i ne ispraća ga iz doma: “Idi! Nosi se da te moje oči više ne vide!“ Pitanje je bi li to sinu kasnije dalo hrabrosti da se vrati kući. Taj mlađi sin osjeća kako otac trpi što on odlazi iz kuće Očeve. To iskustvo da je voljen, da je željen, da otac pati radi njega, to mu je dalo hrabrosti i snagu, kad je vidio da je „zlajzo“, da je pošao krivim putem – da se naposljetku vrati ocu.