Uvijek kad se govori da su Hrvati netolerantni, isključivi, da mrze i željni su osvete, najradije bih na sve strane govorila i pisala: „To nije istina!“ Na svim razinama društva govori se o potrebi tolerancije, a istaknuti hrvatski teolog toleranciju tumači kao podnošenje, bez emocija i pasivno. Stav Crkve, a hrvatski narod ga je, to dokazuju iz dana u dan bezbrojne humanitarne akcije, ispravno shvatio. Mi druge i drugačije prihvaćamo, a ne toleriramo. Predsjednik hrvatskog Crvenog križa ljetos je ispričao kako su iz međunarodnog Crvenog križa bili zapanjeni činjenicom da je ogromna većina ljudi u Hrvatskoj na iznenadnu i katastrofalnu poplavu reagirala tako brzo i učinkovito, i neočekivano mnogo novca prikupili za nastradale u poplavama, bez obzira koje su nacionalnosti ili vjere bili oni koji su pomoć trebali. Bio je to čin čiste humanosti, unatoč činjenici da su mnogi od onih koji su novac ili dobra dali – vrlo siromašni. Pogledajmo fantastičnu učinkovitost humanitarnih udruga samo iz Osijeka: „Rijeka ljubavi“, „Auxilium“, katoličke udruge „Marijini obroci“ i „Veronikin rubac“, bračni par Maja Sajler – Garmaz i Željko Garmaz i njihova udruga „Srce za Afriku“; članovi svih tih, i drugih udruga učinili su fantastična djela! Svi oni srcem i ljubavlju prihvaćaju svakoga kome je pomoć potrebna u punini ljudskog dostojanstva. Imamo već stotine volontera koji sami sebi plaćaju put u Keniju, Ruandu, ili negdje drugamo u Africi, koji tamo provode po nekoliko mjeseci, i jedva čekaju da se onamo vrate! S istom ljubavlju i srcem prihvaćaju se svi koji se žele uključiti u humanitarni rad. Sigurna sam da nema nikoga dobronamjernog tko bi mogao ostati ravnodušan spram toliko dobrote i dobrih ljudi svake životne dobi, pogotovo mladih, koji žele pomoći „sada i odmah“ onima kojima je potrebna svaka vrsta pomoći – bilo gdje! Sjećam se, nadbiskup je Marin Srakić jednom prilikom ispričao kako su ga, kad su prvi prognanici počeli stizati iz okupiranih sela oko Osijeka u ljeto 1991. u Osijek članovi UN-a pitali gdje su postavljeni šatori za prognanike. Na odgovor „Nema ih, svi prognanici smješteni su kod rodbine i prijatelja, ili su ih primili posve nepoznatih ljudi.“, ovi su ostali zapanjeni! Takvih iskustava do tada nisu imali! Prije nekoliko dana proslavili smo, tiho i samozatajno, a trebali bismo napraviti od toga dobro osmišljeni „izvorni hrvatski brend“ stvaranje samostalne hrvatske države, nakon više od tisućljeća i – završetak mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja u državno-pravni sustav Republike Hrvatske. Hrvatska je u Vukovar ušla damski, bez ikakva oružja! U Vukovaru je 15. siječnja ove godine, na obljetnici završetka mirne reintegracije ponovno rečeno – u povijesti UN-a – to je najuspješnija mirovna misija. Sigurni smo da onima koji i danas toliko pate, uključujući i hrvatske branitelje koji su najviše propatili, ne pada napamet da se osvjećuju, premda pate zbog onoga što proživljavaju vide – nepravdu koja vrišti do neba i boli kao pravi pakao.
Svaki put kad čujem da su Hrvati netolerantni spram Roma, naprimjer, nisam samo tužna, nego sam revoltirana, jer to nije točno. Osobno sam bila razrednica razreda u kojem su trećina učenika bili Romi. Učenici su ih prihvatili iskrenim srcem, pomagali im u svemu, a na roditeljiskom sastanku – roditelji su vrlo lijepo prihvatili njihove roditelje. U svakom razredu se njegovalo prijateljstvo među djecom, međusobno pomaganje, uključivanje u slobodne aktivnosti, nastavnici i učenici su se trudili oko toga da se sva djeca osjećaju poštovanima i prihvaćenima. Romi su, na primjer, bili izvrsni u plivanju i folkloru (plivaju kao ribice, i imaju urođeni smisao za ritam), djeca s posebnim potrebama bila su uspješno uključena u školski zbor. Tijekom rata dolazila su djeca iz okupiranih mjesta u Hrvatskoj, kasnije i iz Bosne, traumatiziranoj djeci i njihovim obiteljima svi su željeli pomoći. Djeca katolici pozivala su svoje prijatelje na proslavu prve pričesti i krizme; kasnije na vjenčanjima bili su međusobno kumovi, bez obzira kojeg su naroda dolazili. Osobno svjedočim da 1991. nitko, baš nitko od prognanika iz Dalja, Baranje, Erduta, Vukovara, mladih ranjenih hrvatskih branitelja u đakovačkoj bolnici, koji su dolazili s vukovarskog područja, onih koji su izgubili nekoga svoga, kao i hrvatski branitelji koji su se uoči Velike Gospe 1992. vratili iz srpskih koncetracijskih logora nije ni pogledom ni riječima iskazivao ni zrnce mržnje spram Srba, ili želje za osvetom! Nitko! O tome tako potresno i proživljeno svjedoči tada dječak, danas planetarno prihvaćeni sjajni mladi humanitarac, Marijan Gubina, koji je imao snage sve svoje patnje zapisati i objaviti knjigu „260 dana“, po kojoj je napravljena i hit-kazališna predstava! U Gašincima, u Slavoniji, bio je smještaj prognanih Muslimana iz Bosne. Ni u vrijeme najžešćih sukoba između Hrvata i Muslimana u Bosni nitko ih nije dirao. Danas znamo koliko je žena bilo silovano u Vukovaru. Ni jedna od njih ne gaji mržnju spram svoga silovatelja! Tuga je neopisiva, tijelo i duša, cijele obitelji pate zbog rana i nasilja koje su pretrpjele, ali one u duši nemaju mržnje! „Sve sam oprostila“, one govore, Marijan Gubina kaže sve je oprostio, ali nije pravedno da se patnicima u lice smiju silovatelji i mučitelji koji se slobodno šeću Hrvatskom, o čemu je govorio u emisiji „Nedjeljom u 2“. Mislim da netko tko je silovatelj, mučitelj i ubojica, a ne osjeća grižnju savjesti, sam gazi svoje ljudsko dostojanstvo. Takva osoba sasvim sigurno ne može biti sretna! S tugom i divljenjem se sjećam jedne bakice, iz jednog baranjskog sela, slomljene od boli jer joj je susjed Srbin silovao i potom ubio njezinu kći i unuku, mladu sedamnaestogodišnju djevojku, učenicu jedne osječke gimnazije. Baka nije htjela reći ni svoje ime, ni ime svoga susjeda. “Ja njemu opraštam! Moja kći i moja unuka, kao Marija Gorreti su mučenice! One su svetice! One su u nebu! One su sigurno oprostile! Ne želim reći ni svoje ni njegovo ime i prezime, jer i on i moj sin imaju djecu. Ne želim trovati djecu! Ne želim da njegova djeca pate zbog oca; ne želim da moji unuci dođu u napast da se osvećuju! Ja sam mu oprostila i molim za njegovo obraćenje!“ To što misli i govori jedna staričica nije tolerancija, to je zagledanost u Isusa na križu, i u Njegovu svetu Majku pod križem, koji joj daju snagu za opraštanje i život, kad, možda, susreće onog koji je učinio takve strahote njezinoj obitelji. Prošlogodišnje poplave nisu pratile granice ni naroda ni država. Prekrasno je kako su se pripadnici hrvatske specijalne policije ponašali! Nisu se obazirali ni na iznimno teške uvjete, ni rizik za osobni život! Svoje znanje i sposobnosti do maksimuma su iskoristili da pomognu onima kojima su i životi i imovina bili ugroženi – Srbima u Srbiji… Bili su spremni žrtvovati svoje zdravlje, svoj život za spas drugog čovjeka i druge obitelji – bez obzira kojeg naroda! To je bio čin evanđeoskog prihvaćanja onoga tko je u potrebi, bez obzira tko je i što je on. Taj pothvat hrvatskih policijaca – specijalaca izvrstan je predložak za pravi, akcijski, napeti „šminkerski“ film o hrvatskim dečkima, policajcima koji izgledaju i izvježbani su kao Rambo, a pomažu srpskim seljacima na području na kojem još plivaju mine i bombe zaostale iz nedavnih ratova. Bili su sjajno prihvaćeni od tamošnjih stanovnika, pozvani da ih posjete kad god mogu. E, to je pravo prihvaćanje, s obje strane!
Proveli smo još jedan tjedan zajedno moleći za jedinstvo kršćana. Zato citiram jedno pitanje i jedan odgovor. Novinar je postavio pitanje jednom kardinalu prije gotovo dvadeset godina – koliko puteva vodi do Boga? Odgovor je bio vrlo kratak: “Koliko ima ljudi.“ Još jedan razlog da svakog čovjeka srcem prihvatimo, jer – ovo je izgovorio kardinal Joseph Razinger, papa emeritus Benedikt XVI. S njim se uvijek slagati – velika mi je čast. Pa ako svaki čovjek ide k Bogu svojim putem, slijedeći svoju savjest, pozvani smo u Božje Ime i s Isusom prihvatiti i svakoga čovjeka koji nam je sudbinom u punini njegova identiteta, s nadom da ćemo isto tako biti prihvaćeni.
Ana Penić