Isus na svom križnom putu nije izgovorio ni jednu riječ. O tome nam govori evanđelje. Isus nosi križ usred pogrdnih pogleda i riječi; usred ismijavanja i tvrdih udaraca, no šuti podlažući se patnji. Ono što je zasigurno dotaknulo Mateja bio je trenutak Isusova izdisaja na križu. Evanđelist bilježi jedinstveni, gotovo strašni trenutak Isusovih riječi: „Eli, Eli lama sabahthani? To će reći: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46). Te su riječi potresle također i ostale očevidce. Znakovito je to što Isus zavapi. To je vapaj iz dna duše. Sila Isusovih riječi odjekuje još uvijek i danas jer se i mi pitamo kako je moguće da je Bog Otac napustio svoga voljenoga sina. Prema tome ulijeva se i u naša srca gotovo jednaka nesigurnost. Ako je Bog napustio svoga sina, zar neće mene?
Međutim, prema različitim pokušajima interpretacije Isusovih riječi možemo pretpostavljati da je riječ o prvim redcima starozavjetne molitve koja se nalazi u psalmu 22., a koju Isus nije izgovorio do kraja. Ipak u redakciji Mateja smijemo taj Isusov krik s križa razmatrati s posebnog stajališta.
Isusov krik također je i naš vapaj Bogu. U njemu se sadrži nemoć, tjeskoba i bol čitavoga svijeta i svakog čovjeka. Prema tome tvoj osobni vapaj Bogu jest Isusov posljednji vapaj Ocu. Isusovo je trpljenje istinito, kao što su i tvoja trpljenja. Za trenutačno stanje čini se kao da nema kraja niti izlaza. Isus osjeća egzistencijalnu napuštenost iako ostaje zauvijek ujedinjen sa svojim Ocem. Isus osjeća kao što se svaki čovjek osjeća u najtežim i ugroženim trenutcima svoje egzistencije – usamljenost. Sada na vidljiv način Isus ostaje izručen ljudima. Oni će ga ubiti. Nazočnost neprijatelja koji neometano i fizički i moralno uništavaju Isusa stvara kod Isusa osjećaj da je Bog daleko, da ga je napustio i da ga je ostavio bez zaštite pred nasrtajima smrtnih neprijatelja. Sada Isusu osjeća da ga je ostavio ne neki daleki Bog, nego Bog kojeg on naziva svojim Ocem. U tom trenutku Isusa su napustili i njegovi učenici. Sada je stvarno fizički sam u svojoj iskonskoj povezanosti s Ocem.
Zar se i mi ne pitamo: „Bože moj, zašto si me napustio?“ To nam se pitanje nameće u najtežim životnim neprilikama. Kada ne vidimo izlaza i osjećamo potpuno osamljenost. Nepovjerenje je najveći osjećaj patnje. U tim potresnim trenutcima Bog nam se čini dalek, kao da ga više ne zanimamo.
Međutim, čovjek je stvoren za prijateljstvo s Bogom. Grijeh je narušio taj sklad. Grijeh je unio nemir i nered u ljudsku egzistenciju. Čovjek kao da nije više sposoban čisto i jednostavno susretati stvorenja. Sa svakim osobnim grijehom zagađenost i nemir rastu. Sve do trenutka duhovne smrti. To je najveći poremećaj između Boga i čovjeka. Grijeh uvodi najveću otuđenost između čovjeka i Boga. Čovjek okreće Bogu leđa, odlazi s izvora mira i sreće. Izabire smrt.
Isus, koji je nama jednak osim u grijehu, ponio sa sobom na drvo križa sve naše grijehe. Prema tome njegov osjećaj napuštenosti od Oca jest činjenica naših grijeha. Zapravo to Isus liječi našu egzistenciju. Njegova napuštenost jest i naša napuštenost zbog grijeha. Na križu Isus nas je otkupio od neizrecive kazne zbog grijeha po kojoj bismo bili zauvijek udaljeni od Boga. Zato nam križ zauvijek ostaje kao znak pobjede.
p. Arkadiusz Krasicki, CSSp