Rokovi su pri kraju. Riješilo se što se dalo riješiti. Što nije, bit će u travnju, ili lipnju, ili rujnu. A možda i nagodinu. Čini se jednostavnim to odgađanje i produljenje agonije, ali nije nimalo. Pripremaš se dugo, predugo, dođeš „na sud“ pa ti kažu da „sačekaš još malo da se gradivo posloži“, eventualno „bolje naučiš“. I što onda?!Nije toliki problem ni to što si „ofalio“ koliko činjenica da opet moraš prolaziti kroz isto, ponovno „žvakati“ iste sadržaje, ponovo se boriti sam sa sobom.
Nije li tako i u životu? Pripremaš se određeno vrijeme za nešto, čekaš Božji prst da ti pokaže pravo vrijeme: rok, vrijeme „ispita“. Uložiš sve snage, progutaš ponos, pripremiš se čak i za pad. Trenutak se dogodi, a ti ga nisi ni bio svjestan. Ostao si miran, spokojan, kao da ga je netko drugi odradio umjesto tebe. Čak i kada ti produži agoniju na neko vrijeme, nije ti toliko teško jer srce zna da je tako trebalo biti, iako se mozak gubi u silnim pitanjima i negodovanjima.
Kako objasniti takva stanja? Jesmo li uistinu u stanju odvojiti srce od razuma? Kako si predočiti razvoj situacije u našim bićima u takvim trenutcima? Kakvi li se procesi tada odvijaju u našem organizmu? Teško je odgovoriti na ijedno od ovih pitanja jer je opet najgore od svega to prolaženje istog, mučenje samog sebe i borba u kojoj si pobjednik samo ako štafetu predaš Nekom drugom.
Teška je i spoznaja da se svakim ponavljanjem istog, svakim odlaganjem konačne ocjene, svakim ponovnim „žvakanjem“ to gradivo bolje prima, bolje shvaća, bolje prihvaća. S tim saznanjima konačne ocjene, konačni rasplet, konačni sudovi izgube na vrijednosti jer obično važnija bude činjenica da je sam proces donio mnogo više nego li bi to učinila ijedna ocjena, ijedno priznanje.
Radi li se još uvijek o ispitnim rokovima?
Je li se ikada radilo samo o njima?