Bjelinom Isusovih haljina u trenutku preobraženja posebno je fasciniran – inače prilično suzdržan u iznošenju detalja – evanđelist Marko: “I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – ni jedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti” (Mk 9, 2-3).
Danas bi se takav učinak mogao postići tako da optički bijeljeni tekstil obasjamo u tamnome prostoru snažnim ultraljubičastim svjetlom. U Isusovo vrijeme međutim nema takvih tehničkih pomagala i postupci bijeljenja bili su ograničeni na stupanj koji bi prema današnjim standardima bio tek na granici požutjele bijelog. Iz današnje perspektive začuđuje što promjena izgleda Isusovih haljina odgovara promjenama, koje su zahvaljujući izumima 1900 godina poslije mogu postići fluorescencijom optički bijeljenih tkanina. Kakvo li je tek onda bilo iznenađenje Isusovih učenika čije su oči bile posve nenavikle i nepripremljene na takvu bjelinu?
Pred njihovim se očima (Petrom, Ivanom i Jakovom), koji su već bili svjedoci uskrsnuća Jairove kćeri (Mk 5, 37), događa nešto nezamislivo. Ne samo Isusovo tijelo i lice (Mt 17, 2; Lk 9,29), nego i njegove haljine na trenutak emitiraju nevjerojatan sjaj i bjelinu. Posrijedi je teofanija ili točnije kristofanijia kojom se objavljuje Božje sinovstvo i puni kristovski identitet Isusa iz Nazareta. To učenici tada još ne mogu shvatiti i Učitelj ih stoga mudro poučava da šute sve do dana poslije njegova uskrsnuća, kada će im sve postati jasno (Mk 9, 9).
Bijela boja, kao punina svjetlosti i svih boja, čista je suprotnost crnoj boji. Dok je crna boja po svojoj naravi ne-boja, negacija svjetlosti i svih boja, boja težine, mraka i smrti, bijela boja ima aktivnu otkupljujuću i pobjedonosnu moć. Sjaj i bjelina Isusovih haljina u isto su vrijeme i objava njegova identiteta i najava njegova uskrsnuća kao konačne pobjede nad tamom. U praznome grobu žene će tada pronaći tek uredno odložene platnene povoje bez tijela koje su tražile (Iv 20, 6-7).
R.P.|duhos.com