„Pogledaj, pa to je djevojka kojoj ćeš držati instrukcije. To je frizerski salon njene mame“, govorila je Maja dok je, iznenađena, gledala lik mlade djevojke koja se diskretno smiješila s ogromne fotografije u izlogu frizerskog salona pored kojeg su slučajno, jer tom ulicom rijetko idu, prolazile na putu iz crkve, ona i Ivana.. Gledajući fotografiju, Ivana je ostala zatečena. „Ova majka nije normalna! Ovako razmaziti svoju kćer?! Ne samo da joj je spremna platiti instrukcije da što bolje završi razred i položi maturu, ne pitajući za cijenu, nego još i njeno lice koristi za reklamu. Mladoj dami odredila bih malo drugačije odgojne metode! „Više učenja, manje fotografiranja!“ Nastavnički korektno – Ivani je to prvo palo napamet. Ni majka ni njezina kći koja će joj doći na instrukcije nisu joj izgledale tipične vjernice, premda je cijeli angažman oko instrukcija išao preko župnika. Ona svoje instrukcije ne naplaćuje, jer mlade ljude nastoji razumjeti i spremna im je pomoći u učenju iz čiste radosti druženja s njima. Veoma voli svoje zvanje i sve svoje učenike. Zanima je njihov svijet, pogotovo njihovo proživljavanje vjere u ovom iznimnom vremenu vrijednosnog supermarketa. Kad ju je nazvao župnik i pitao bi li pomogla jednoj maturantici, jednostavno je rekla „DA!“. Odmah su dogovorili vrijeme kad joj djevojka može doći.
Već sutradan poslije podne – mlada je dama pozvonila i predstavila se: “Ja sam Ljiljana.“ Došla je biciklom. Na leđima je imala lagani ruksak u kojem je držala potrebne knjige i radne bilježnice. U prirodi je izgledala mlađe i krhkije nego na fotografiji u izlogu salona svoje majke. Bila je nasmijana, spontana, lepršava i svoju novu „učiteljicu“ je osvojila od prve… Pitala je smije li bicikl ostaviti u hodniku, i potom ju je slijedila tako ležerno kao da se oduvijek poznaju, s jedne strane, s druge strane – kao da joj gradivo koje s njom mora proučiti i nije baš najvažnija stvar na svijetu… Sjele su za stol, otvorile knjige, radne bilježnice, dogovorile su se na što će staviti naglasak u učenju, kako će organizirati rad i prionule na posao. Nakon „službenog dijela“ djevojka je jednako ležerno i s osmijehom prenijela pozdrave svoje mame i njezinu ponudu – da joj zauzvrat uredi frizuru. Ivana je ponudu sa zahvalnošću prihvatila, jer joj je uvijek bila muka ići frizerkama koje nije poznavala. A kako se u ovaj grad tek doselila – nijedna joj nije bila ni bliska, niti joj je rado išla. Dogovorile su se za sljedeći susret i – Ljiljana je lagano i ležerno s ruksakom na leđima, sjela na bicikl i – odlepršala za svojim mladalačkim snovima, a njih je bilo….
Još isti tjedan Ivana je otišla Ljiljaninoj mami na frizuru. Predstavila se, a gospođa ju je, kao i ostale žene koje su čekale, ponudila kavom, ili cappuccinom, po izboru, domaćim kolačićima i – uobičajenom literaturom u frizerskim salonima – dnevnim novinama i ženskim časopisima. A razgovori? Razgovori su bili nešto drugačiji nego u ostalim frizerskim salonima. Čim je ušla, Ivana je primijetila na zidu križ, a na policama, na kojima stoje različiti frizerski katalozi, časopis „Marijin legionar“ i neke kršćanske knjige. Žene koje su tu čekale na red, razgovore su započele kao u svim frizerskim salonima: o problemima u obiteljima, o TV sapunicama, o tome da nigdje ništa ne valja, a završavale tvrdnjom: „Samo nam Bog i Gospa mogu pomoći“. Nekad bi pokoja gospođa dala nadu, jer se upravo vratila s hodočašća u Međugorje, Lurd… I tako…. Kadgod bi došla na frizuru Ivana je imala temu za razgovor s gospođom frizerkom. Već je primijetila da ona više nego o bilo čemu priča o svojoj djeci, o Ljiljani i Mati. „A moj Mate….. A moja Ljiljana….“ uvijek je izgovarala s takvom milinom, nježnošću, sa sjajem u očima i nekakvim ponosom da je to Ivani djelovalo pretjerano. „Kao da samo ona ima djecu!“, u sebi je komentirala. Ni jednu ženu i majku nije poznavala, koja je s toliko oduševljenja pričala o svojoj djeci, kao ova žena o svojoj. A po svemu što je čula – to su sasvim normalna djeca, ni u čemu nisu tako posebna u odnosu na vršnjake da bi njihova majka o njima pričala s tolikom ljubavlju i razumijevanjem za njihove mladenačke mane. Ona je, zaključila je Ivana, svoju djecu razmazila, što i nije baš poželjno, niti je za djecu dobro. I onda se dogodilo nešto što ju je posve zbunilo. Jednom su njih dvije ostale same u salonu i raspričale se o djeci iz Doma za nezbrinutu djecu „Klasje“, jer su ih obje posjećivale, ali ne u isto vrijeme, tako da se tamo nisu susretale. I tada je čula: „Mene tamo uvijek lijepo prime. Poznaju me još od kako sam svoju djecu usvajala“. Nastavila je pričati o Gospi, o aktivnostima u Marijinoj legiji, kojoj je pripadala već mnogo godina, o svojoj velikoj ljubavi koju osjeća spram napuštene djece, posebno prema mladićima i djevojakama koje Marijini legionari posjećuju u Domu za odgoj mladeži, u narodu poznatom kao „popravni dom“. Ivana je slušala vrlo sabrano, posve iznenađena. Iz salona je izašla ne samo s novom frizurom, nego i novim spoznajama: pa ova je žena zaista drugačija, sva Marijina, sva Božja… Ali kako ju to osoblje u Domu „Klasje“ poznaje još iz vremena kad je usvajala svoju djecu – nije joj bilo jasno… Što to znači? Kći je baš njoj slična i po izgledu, i po tempermentu… Sina joj nije poznavala. Kad je sljedeći put došla na frizuru, u vrijeme kad i nema baš mnogo posla – zapitala ju je – što je mislila kad je rekla da je u „Klasju“ poznaju iz vremena kad je usvajala svoju djecu, koja su sada već punoljetna….Gospođa je bila iznenađena: „Pa zar niste znali? Ja sam mislila da znate! Mi smo svoju djecu usvojili.“ I nastavila je: „Nismo mogli imati djece… Molili smo, išli k liječnicima, i na kraju se odlučili – usvojiti dijete…. Nije bilo lako…. Moja djeca su rođeni brat i sestra i Gospin su odgovor na moje molitve i čežnjom za djetetom koje sam joj prikazala u Međugorju. Ja sam presretna majka. Jedan od najljepših dana u mom životu je onaj kad sam ih dovela kući. Zahvalna sam ženi koja ih je rodila, i molim za nju… Rekla sam im da svoju majku mogu potražiti kad god žele, ali oni kažu da već imaju mamu i to sam ja! Više mi ne treba. Moram Vam reći da je mojoj obitelji sve pošlo puno bolje od kako smo svoju djecu usvojili. I u osobnom, i u obiteljskom, i u duhovnom životu. Djeca su dobra, mislim – dobra kao i sva druga djeca. Mate je pravo srce – dobar, poslušan, miran, nema velikih zahtjeva, ima nekoliko prijatelja i pravi je domaćin – voli biti kod kuće, sve što mu se kaže napravi, s ocem gleda televiziju. I kad smo na moru, gdje imamo kuću, više je s nama, nego s vršnjacima koji idu u disko, naprimjer, dok je je Ljiljana mnogo življa, temperamentnija, voli se dotjerati, često mi je manekenka za nove frizure i u tome uživa. Ona je po naravi sličnija meni, u mnogim njenim postupcma prepoznajem sebe u njenim godinama.“ I sad je govorila s oduševljenjem kojim majke rijetko govore o svojoj rođenoj djeci. Mnoge su majke često kritičnije, i umjesto pohvaliti, sklonije su svojoj djeci – prigovarati.
Za vrijeme jednog domjenka u župi, Ivana je shvatila i tko je suprug njezine frizerke, i to na vrlo specifičan način. Između muškaraca, koji su pjevali kao prava klapa, isticao se jedan gospodin; visok, snažan i snažna glasa. Nakon nekoliko otpjevanih hrvatskih domoljubnih pjesama, rekao je: „A ovo ćemo zapjevati po izboru moje kćeri.“ Pogledao je Ljiljanu, koja mu je netom nešto šapnula, i počeo: „Pjevaj majko ratara i bekrija“…. Ivanino iznenaneđenje bilo je veliko, jer je ovog čovjeka, hrvatskog časnika, zapamtila s Mise za hrvatske branitelje… Čitao je prvo čitanje u liturgiji Riječi. Djelovao joj je „vrlo vojnički“- strogo i autoritativno. Sad je o želji svoje kćeri govorio s osmijehom, i pjevao sa srcem… On je suprug njezine frizerke, i otac dvoje usvojene djece. Ivana je u mislima zaokružila neobičnu, lijepu, prelijepu zapravo životnu priču. Danas Ljiljana uspješno studira, a njen brat čeka posao u struci, i dok čeka – pomaže roditeljima u čemu god mu kažu… Oni su zaista dobra i draga djeca, dobra i draga obitelj. Normalna obitelj s dvoje djece.
Akcija „40 dana za život“ – bdijenje i molitva ispred bolnice u Osijeku vrlo se uspješno održava. Mnogi, koji ne mogu doći, mole i poste za nerođenu djecu… Među njima je i gospođa frizerka. Gospi zahvaljuje za dar života njezine djece, i za njihovu biološku majku, vjerojatno mladu ženu koja nije imala hrabrosti brinuti se za svoje dvoje male djece, danas njezinu radost. Ne misli da su njezina djeca razmažena, naprotiv! Misli da je Bog, darujući im sina i kćer, nju i njezina muža razmazio; da ih voli više nego su zaslužili. Zato jedino što žele biti – je svojoj djeci biti onakvi roditelji kakvi su Josip i Marija bili svom djetetu, Isusu…
Ana Penić|duhos.com