Na jubilarnu godinu, koja se u židovskoj tradiciji slavila svakih 50 godina, opraštali su se i brisali nenaplativi dugovi, zemlja se vraćala prvobitnom vlasniku, robovi su bili oslobođeni i po pravima izjednačeni s ostalim Izraelcima. Čak je i zemlja mirovala od obrađivanja i rađanja: „Hranite se onim što njiva donese od sebe“ (Lev 25,12). Bilo je to vrijeme mira i vraćanje barem privremeno pravednoga poretka na zemlji, vrijeme oprosta svih dugova, prilika da se obnove narušeni odnosi s Bogom i bližnjima. Jubilarna godina bila je posebna Godina milosti Gospodnje.
Upravo to vrijeme, jubilarno vrijeme milosti Gospodnje, objavljuje Isus u svom programskome ili „inauguracijskome“ govoru u nazaretskoj sinagogi na predlošku Izaije (Iz 61,1): „Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza. On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepcima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4,18-19).
S Isusom je započelo jubilarno vrijeme, to je razlog njegova dolaska. Znamo li što je evanđelje? To je dobra vijest o nastupu jubileja, vremenu oprosta i milosti koje svoju završnu točku ima u Isusovu uskrsnuću. Isusovim uskrsnućem vraćen nam je vid za vječnost, oslobođeni smo i od posljednjeg Neprijatelja. Gdje je, smrti, žalac tvoj (1 Kor 15, 55), podrugljivo pita Pavao iz perspektive jubilarnoga vremena. Svake nedjelje mi slavimo tu činjenicu Uskrsa. Uskrs je naš Jubilej.
R.P.|duhos.com