„Lijep si, najljepši od ljudskih sinova,
Po usnama ti se milina prosula,
Stoga te Bog blagoslovio dovijeka.
Slušaj kćeri, pogledaj, prisluhni:
Zaboravi svoj narod i dom oca svog!
Zaželi li kralj ljepotu tvoju.
smjerno se pokloni njemu,
jer je on gospodar tvoj.
Narod tirski dolazi s darovima,
Naklonost tvoju traže prvaci naroda.“
Psalam 45 (44)
Na blagdan Blagovijesti Crkva je izabrala upravo taj psalam za Službu čitanja. Što on slavi? Čemu se divi? Što nam stavlja pred oči duše? Plemenitost? Velikodušnost? Briljantnost uma i srca? Bogatstvo meditacije? Zapanjuje činjenica da sveti pisac nedvosmisleno ističe ljepotu zaručnika i zaručnice, mladića i djevojke te napominje da je ljepota i muškarca i žene takva da joj se i sam kralj divi i raduje se s njima i zbog njih.
Crkva u ljepoti tog psalma prepoznaje, kao i u „Pjesmi nad pjesmama“, neodoljivu, neshvatljivu, neprocjenjivu i nezamjenjivu ljubav Boga za čovjeka, kojega je stvorio iz ljubavi i izabrao između svih svojih stvorenja za izniman, prisan odnos međusobnog poštovanja, povjerenja i bezuvjetne ljubavi. Samo ovakva ljubav ispunja duh radošću i mirom kojima se divi čitav svemir i sve stvoreno. Stvoritelj zamišlja i stvara čovjeka „sebi slična“ kao muško i žensko, kao prelijepa stvorenja „slična Bogu“, koji će biti suvereni vladari svijeta i živjeti u skladu sa samima sobom, s cijelim stvorenim svijetom i nadasve – s ishodištem svoga postojanja, s Bogom, Stvoriteljem.
A onda su, na nagovor palog anđela, Sotone, prva žena i prvi muškarac, prvi bračni par, iznevjerili Boga i njegovo povjerenje… Tako je došao grijeh i ostao trajni nered na Zemlji. Na Blagovijest se čita Evanđelje po Luki, koje opisuje susret Marije, djevice iz Nazareta, i anđela Gabrijela, jednog od onih koji su u prapovijesnom boju duhova ostali vjerni Bogu. Sv. Luka s velikim poštovanjem, ganućem gotovo, priča o dramatičnom susretu zemaljskog i nebeskog stvorenja, o susretu anđela i djevice Marije iz Nazareta, o čemu je ovisila budućnost čovječanstva i njegova vječnost. Luka ni riječi ne kaže o Marijinom fizičkom izgledu: ni kakva je stasa, ni glasa, ni kakve su joj oči, kosa, lice, ni koje je dobi, ali dva puta u istoj rečenici ističe da je mlada Nazarećanka – djevica.
„U šestom mjesecu mjesecu posla Bog anđela Gabrijela u galilejski grad Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip, a djevica se zvala Marija“ (Lk 1, 26-27).
Luka je, za razliku do ostalih evanđelista, stranac, Grk, koji niti svijet, niti Isusov život, riječi i božanstvo, ne doživljava onako kako su ga doživljavali neposredni svjedoci. On je iz „paralenog svemira“, i sve što je čuo o Isusu družeći se s Pavlom „duhovno kuša“ na posve drugačiji način nego oni koji su ga osobno poznavali. On dolazi iz posve drugačijeg svijeta – poganskog, visokociviliziranog, kozmopolitskog… Sjajan je intelektualac, Grk, i svijet, smisao života i povijesti poznaje i iskustveno spoznaje kao bezdnadnu prazninu koju ništa ne može ispuniti; tamu, koju ništa ne može rasvijetliti. Susret sa sv. Pavlom i krštenje otvaraju mu novi svijet; srce, duša i duh osjećaju i pamte nešto od onoga za što Pavao kaže da oko ljudsko nije vidjelo, uho ljudsko nije čulo i srce ljudsko nije osjetilo, a Bog je pripravio onima koji ga ljube. Luka je tako je prožet ljepotom Božje blizine da odlučuje sve o Isusu osobno ispitati, i svom prijatelju Teofilu piše: „pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja, tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati, da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen“ (Lk 1, 3-5). Sigurna sam da mu je vodič na tom putu bila Isusova majka Marija. Njezinu djevičansku ljepotu, koja zrači ljepotom neba, Luka naglašava njezinom jednostavnošću, iskrenošću i spontanošću kojom razgovara s anđelom. Djevičanstvo Marijino, njezina neznatnost za Luku je nova spoznaja o Bogu, o slavi Božjoj i „ljudima miljenicima njegovim“ (Lk 2, 14). On na nov način doživljava djevičanstvo, ženstvenost, majčinstvo, siromahe i anđele, tako da cijelo njegovo evanđelje zrači duhovnom ljepotom i sućuti s najmanjima u društvu. To je duh Duha Svetoga „koji sve čini novo“. Djevičanska je ljepota Marijina „drugačije vrste“ od one koju čovjek zamišlja, želi i „proizvodi“. Odakle dolazi riječ „kozmetika“? Na jednom Obiteljskom kongresu uvaženi je znanstvenik rekao da riječ „kozmetika“ dolazi od riječi „cosmos like“, “kao kozmos“, „kao svemir“, jer je to imitiranje ljepote koju je Bog stvorio. Blažena Djevica Marija lijepa je onako kako je lijep svemir – kako je Bog u početku stvaranja zamislio Onu koja će sa zahvalnošću i s povjerenjem nastaviti njegovo stvarateljsko djelo – rađati nove ljude za sretnu vječnost. Marijina je djevičanska ljepota u iskrenom divljenju i zahvalnosti svom Stvoritelju, za dar života i povjerenja, koje joj je po anđelu iskazao. O tom doživljaju u svom „Veliča“ (Lk 1, 46-56) ona govori s gotovo djetinjom jednostavnošću i sviješću da je ta „ljepota s okusom neba“ krhka, uvijek darovana samo jednostavnim i neznatnim dušama. Jer, na početku stvaranja susrećemo zadivljujuće lijepo stvorenje, „Svjetlonošu“, „Lucifera“, anđela koji je u svojoj ljepoti i pameti toliko uživao da je htio nadići i svoga Stvoritelja! U svojoj umišljenosti, estetici, skladu, intelektualnoj nadmoćnosti nad ostalim anđelima i drugim stvorenjima htio je vladati nad svima i svime, biti „Sam svoj Bog“ i više od Boga koji mu je sve dao: i postojanje i ljepotu i slobodu! Čin neposluha, umišljenosti i oholosti na kraju ga je strovalio u bezdan vječnog ništavila, mraka i besmisla, u koji je uveo, kao trajnu napast i iskušenje, cijeli ljudski rod.. Nažalost, danas smo na svim područjima života okruženi upravo istim duhom i razmišljanjem: „Biti kao Bog“, koji stvara biljke, životinje, pa i čovjeka u skladu sa svojom ohološću i sebičnošću. Zato Luka ističe anđela Gabrijela, poslušnog Bogu, koji djevici Mariji iz Nazareta „jednostavnoj, poniznoj službenici Gospodnjoj“ donosi „blagu vijest“, blagovijest da će postati majkom Sina Božjega, Spasitelja roda ljudskoga, na što ona odgovara: “Neka mi bude po riječi tvojoj“ (Lk, 1, 38). I tako – počinje Nova era, povijest zajedničkog hoda Boga i čovjeka u sudbonosnom iskušenju prepoznavanja istinske od prividne ljepote, prepoznavanja odsjaja Božje ljepote od varljive, kratkotrajne ljepote, koju nam nudi svijet. Ljepota svijeta je bezdušna i nije od Boga. Sv. Ivan nas opominje: „Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka“ (1 Iv 2, 16-17).
Ljepota Marijina djevičanstva neiscrpan je izvor nadahnuća s kojeg svaka djevojčica, djevojka, žena, supruga, majka, udovica, grješnica uvijek može piti – utjehu, radost, odlučnost, ustrajnost, postojanost, vjernost; nadasve poniznost, koja je pobjednička. U njoj će naći puninu svoje ženstvenosti i prepoznati svoje osobno i ljudsko dostojanstvo. U ljepoti Marijina djevičanstva svaki dječak, mladić, muškarac, brat, suprug, djed, suradnik, može i treba naći pravi odnos spram Žene i žena s kojima živi: majke, sestre, supruge, suradnice, kćeri, unuke i svim drugim ženama s kojima se susreće tijekom svake etape svoga života.
„Zaželi li kralj ljepotu tvoju,
smjerno se pokloni njemu,
jer je on gospodar tvoj.“
Kad s Isusovom majkom Marijom, djevicom iz Nazareta, shvatimo da je kralj i gospodar o kojem govori psalmist upravo Otac nebeski koji nas je stvorio s neiskazivom dobrotom, duhovnom ljepotom i ljubavlju, s Marijom možemo radosno reći: “Evo, službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj“, s ljubavlju.
Ana Penić|duhos.com