Rano je jutro, još je mrak… Tišina je očaravajuća… Ni automobili, ni ljudski glasovi ne remete ove trenutke pune biblijskog šarma… Kao žene koje su pošle na Isusov grob s pomastima za Njegovo mrtvo tijelo, mi, uglavnom žene, idemo u crkvu na prvu jutarnju Misu, s košaricama u kojima sukuhana jaja – „pisanice“, šunka, kobasica, kruh, sir, mladi luk, za uskršnji doručak… Razmatranje o ovoj svetoj noći ispunja dušu, dok tiho, gotovo nečujno koračamo… Nešto je posebno lijepo i neočekivano – ptičice, koje su posve nevidljive, ovo čudesno praskozorje obogaćuju svojim ljupkim pjevanjem… Ovog uskrsnog jutra, još za mraka,. ptičice pjevaju u slavu Boga, svoga uskrsnuloga Stvoritelja. Svojim cvrkutanjem zahvaljuju Mu ne samo za život, nego za preobraženi život cijelog svemira, koji je On svojim uskrsnućem ponovno, mistično drugačijim, stvorio. Svakim korakom kojim se približavamo crkvi svjetlo je jače, zora je jasnija, i dok ulazimo u crkvu tako se razdanilo da se prepoznaju lica. Tiho, sabrano, ulazimo u crkvu i tražimo slobodno mjesto. Mnoge su žene već tu… Smiješimo im se i tako im želimo čestitati „Sretan Uskrs“. Ovaj ćemo blagdan radosno i glasno, raspjevano proživjeti tek nakon jutarnje mise, kad se oko blagdanskog stola na kojem je blagoslovljeno jelo, okupimo u svojim obiteljima. Iza nas je naporna noć i malo sna, jer smo svi mi koji se prepoznjemo bili i na uskrsnom bdijenju, prelijepim obredima, koji obogaćuju znanje, učvršćuje vjeru i srca ispunjaju ponosom i radošću. Sad možemo doživjeti ozračje tišine jeruzalemskih ulica dok žene, Isusove učenice „rano ujutro, još za mraka“ idu na Njegov grob zabrinute, ali odlučne da pomažu i dostojno pokopaju Njegovo mrtvo tijelo. One su Ga toliko poštovale, da ih nije bilo strah ni od rimskih vojnika, ni od mogućih zlobnih komentara građana Jeruzalema, pa možda i Isusovih učenika, s kojima su došle u Jeruzalem… Svoga su Učitelja istinski voljele, i zato su željele Njegovu mrtvom tijelu iskazati dužnu čast i poštovanje, ali, očito – nisu vjerovale u Njegovo uskrsnuće. Iako su i same slušale o Njegovom obećanju da će Sin Čovječji morati trpjeti i umrijeti, ali će uskrsnuti, to nije doprlo do njihovih duša. Suosjećale su s Njim, u vrijeme Njegove muke bile su hrabrije od učenika, bile su u blizini, dapače Marija Kleofina i Marija Magdalena su bile, s njegovom majkom Marijom, pod križem sve do Njegove smrti. Vidjele su i gdje je pokopan, ali da će On uskrsnuti – nije im palo na pamet! Jednostavno, nisu shvaćale o čemu je govorio.
Isusove majke među njima – nema… Prema majci koja je toliko propatila žene su imale obzira i nisu je željele ometati u dubokoj sabranosti i boli koju je proživljavala. Ali… zašto se ona sama nije ponudila da pođe s njima, jer bi i stražari, bez obzira na svu njihovu grubost i vojničku sirovost, imali samilosti prema majci koja je toliko pretrpjela zbog smrti Sina? Zašto Isusova majka nije pošla sa ženama? Zašto nigdje nije zabilježeno da se uskrsnuli Isus susreo sa svojom Majkom, koja je to najviše zaslužila? Evanđelja, Djela apostolska, Novi Zavjet o tome šute…
Ljubav, vjera i vjernost ove jedinstvene Žene u povijesti čovječanstva koja je, do posljednjeg daha svoga života i u najtežim iskušenjima vjerna Bogu, svom Gospodinu, nemjerljiva je i neponovljiva. Nakon sudbonosnog „DA“ koje je po anđelu obećala Bogu, ona cijeli život provodi u spoznaji riječi starca Šimuna koje je izrekao dok je držao njezino Dijete na rukama: „Tebi samoj mač će probosti dušu“. Na tu trajnu bol, koja ju je kao sjena pratila sav njezin život, pristala je kad je posve samostalno, slobodno i svjesno rekla: „Evo, službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!“ (Lk 1, 38)? Ali, kad se, u kojem se trenutku zbilo utjelovljenje? Kako je izgledao silazak Duha Svetoga nad nju i osjenio ju? Kad je mlada djevica iz Nazareta postala svjesna što joj se dogodilo, na koji je način doživjela spoznaju da više nije sama, da s njom i u njoj živi njezin i Božji Sin? Pisma nam o tome ništa ne kažu. Vjerujemo da je „jednostavna službenica Gospodnja“ baš zbog svoje jednostavnosti i bezazlenosti bila obdarena tom spoznajom – da je bila svjesna kad je Duh Sveti „osjenio“ njezino biće, nakon što je pristala biti Božjom službenicom. To je veza između Neba i Zemlje, između vremena i vječnosti, trenutak kad je promijenjena sudbina svijeta, premda izvana ništa nije slutilo o kakvom se događaju radi. Isto tako, praskozorje Isusova uskrsnuća za Njegovu Majku bilo je vrijeme iznimnog duhovnog iskustva. Ona nije sa ženama koje idu na Isusov grob, jer je nakon Njegove smrti, odoljela svim đavlovim napastima da je Njezin Sin zauvijek i beznadno mrtav. Svojom vjerom i ponovnim predanjem Ocu nebeskom, rasvijetljena Duhom Svetim, ona jedina vjeruje u Njegovo uskrsnuće. Sva četiri Evanđelja donose izvještaj i svjedočenje žena koje su susrele uskrsnulog, živog Isusa, ali nigdje nije zapisano kako se sam čin uskrsnuća dogodio. U svojoj sobi, sama, u dubokom miru i vjeri da smrt nije i ne može biti kraj njezina i Božjeg djeteta, Isusova Majka, duboko je uronjena u život Presvetog Trojstva, i doživljava svu puninu misterija uskrsnuća svoga Sina. Njegovo uskrsnuće je i novo stvaranje, preobraženje Njegova tijela i bića Njegova Božja je preobrazba cijele prirode i svemira, stvarnosti koja je onkraj ljudskog iskustva. Nova Eva, bezgrešno začeta, sad puninom svoje milosti Uskrsnuloga preobražene osobnosti, premda se izvana ništa ne vidi, doživljava stvaranje novog Neba, Nove Zemlje, novog svemira i otkupljene vječnosti.
„Zahvaljujući punini tvoje milosti, Marijo, veseli se i sve podzemlje s oslobođenja, i sve nadzemlje s obnovljenja. Po istome slavnom Sinu tvoga slavnog djevičanstva, kliču i svi pravednici što preminuše prije njegove prirodne smrti jer je raskinuo njihovo ropstvo; čestitaju i svi anđeli jer je ponovno podignut gotovo srušen grad njihov.“
Iz propovijedi sv. Anzelma, biskupa
U tom mističnom iskustvu uskrsnuća Sina svoga i Očeva, kao ni tada kad je utjelovljen u njezinu tijelu, izvana se ništa nije ni vidjelo, ni promijenilo. U Jeruzalemu u kojem se dogodila tragedija smrti Boga i Čovjeka, te noći se ništa spektakularno nije dogodilo, a ipak – sve se zauvijek promijenilo. Ni u Evanđeljima, ni u Djelima apostolskim nemamo zabilježen trenutak Isusova uskrsnuća i njegov učinak na zemlju, vodu ili nebeski svod; nijedan susret proslavljenog, uskrsnulog Isusa i Njegove Majke nigdje se ne spominje, a ipak – sigurni smo, bio je to susret novog Adama i nove Eve, muškarca i žene koji su Sin i Majka, preobraženi Kralj Svemira i kraljica svega stvorenog. Taj susret takve je prirode da ga čovjek s ove strane smrti ne može do kraja doživjeti i shvatiti… To je susret kakav su samo sveci jednostavna i ponizna srca, kakav je na primjer, bio sv. Franjo Asiški, mogli „kušati“.
Mi, koji tek srcem i vjerom ovog jasnog uskrsnog jutra sav taj misterij samo naslućujemo – jednostavno se i iskreno radujemo Uskrsu. Poslije jutarnje mise – družimo se ispred crkve, širokim osmijehom i stiskom ruke čestitamo si „Sretan Uskrs“ i potom, s blagoslovljenom hranom u košaricama, žurimo svojim obiteljima, s njima podijeliti svu uskrsnu radost.
Ana Penić|duhos.com