Svećenik je čitao evanđelje: “Kad je Gospodin ugleda, sažali se nad njom… (Lk 7, 13)“ Jedva je govorio. Glas mu je drhtao, suzdržavao se da glasno ne zaplače. Bila je to misa za njegova prijatelja, kojoj je prisustvovala pokojnikova majka, udovica. Isusova majka i molitva jedina su joj utjeha…
Udovica i u Starom i u Novom Zavjetu ima povlašteno mjesto Božje skrbi, ljubavi i poštovanja. Svima nam je poznata scena: prorok Ilija kod udovice koja sa svojim sinom jedva preživljava nedaće života nalazi utočište, a u zahvalu za dobročinstvo uzvraća joj obećanjem da će joj Bog uvijek priskrbiti sve što njoj i njezinu djetetu treba.
U Novom Zavjetu Isus nas upravo raznježuje svojom suosjećajnošću s udovicama. Tako javno hvali i ganuto govori o staričici, udovici, koja svoj posljednji novčić daje u hramsku blagajnu, i s neopisivom nježnošću pristupa majci udovici, koja, slomljena od boli, korača u povorci iza svoga mrtvoga sina. Zanimljivo je da najviše osobnih podataka o nekoj ženi u Novom Zavjetu imamo baš o jednoj udovici, staričici Ani, proročici u Hramu, o kojoj piše sv. Luka. U njezinu životu nema ništa značajnog, a ipak, Luki je tako dragocjena da ističe činjenicu da je kao udovica od mladih dana sav svoj život provela moleći i posteći u Hramu, te da ju je Duh Sveti obdario darom proroštva. Evanđelist je o „proročici Ani“ pisao, vjerujemo, po pripovijedanju Marije, Isusove Majke. Iz toga zaključujemo da je Marija vjerojatno rano ostala bez roditelja i uz Anu rasla u Hramu. Zato je o njoj mogla reći toliko toga reći: iz kojeg je plemena, tko joj je otac, koliko je godina bila u braku, a koliko je kao udovica provela u Hramu moleći i posteći. Premda je godinama i desetljećima viđala nebrojene mlade majke sa svojom dječicom u Hramu kamo su došle na prikazanje, staričica Ana bez ikakve sumnje prepoznaje Dijete i njegovu Majku kao one koje Izrael čekao kroz svu svoju povijest… Staričica, udovica, nikome važna, mnogima vjerojatno „naporna“ svojim bdjenjima, molitvama i postovima ima, naglašava evanđelist, dar proroštva, dar prepoznavanja prave osobe, pravog vremena i dar hrabrosti da sve što joj Duh Sveti nadahnjuje – jednostavno, ali hrabro kaže. Sigurna je da su Dijete koje je navršilo tek 40 dana života i njegova Majka oni koji će ispuniti sva iščekivanja izraelskog naroda.
Dijete, pogotovo dijete bez roditelja i obitelji, i udovica u Svetom Pismu imaju povlašteno mjesto jer su ranjivi, slabi i zato više od ostalih potrebni Božje zaštite.
U samim počecima svoga života vidimo kako se Crkva posebno brine za udovice. Zašto je Božje suosjećanje i naklonost udovicama i siročadi tako naglašena i lijepa? Osim suosjećanja s nesretnom ženom i djetetom, koji su sami, bez ikakve materijalne, društvene i emocionalne potpore, i moraju se nositi sa svim nedaćama i jadima života posve sami i nezaštićeni, postoji i ona druga, mnogo važnija. Papa Franjo Crkvu vodi upravo u tom smjeru – on ukazuje na činjenicu da su udovice, djeca i siromasi predragocjeni u Božjim očima, i Presveto Trojstvo ih grli svom svojom vječnom ljubavlju!
Već na prvoj stranici Biblije čitamo:“Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična,
da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim
i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!“
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
Na sliku Božju on ga stvori,
Muško i žensko stvori ih.
I blagoslovi ih Bog… (Post, 1, 26-28)“
U stvaranju svijeta i čovjeka „kao muško i žensko“ susrećemo Boga stvoritelja, koji je množina. Tri božanske osobe se dogovaraju, zajedno stvaraju i slažu se oko činjenice: „Stvorili smo i nebo, i zemlju, i mora i planine i nizine, i biljke, i životinje, i sve je dobro,
ali…“ Rado zamišljam kako je Presveto Trojstvo maštovito i kreativno: Bog Otac nešto zamisli, izgovara Riječ, Riječ izgovorena „aktivira“ Duha Svetoga koji se potom razigra i stvara nebrojeno mnogo vrsta biljnog i životinjskog svijeta, i zapisuje ga u gene, kako bi svaka vrsta mogla nastaviti živjeti samostalno. Na kraju, kao krunu svega, Presveto Trojstvo stvara čovjeka kao muško i žensko, „na svoju sliku, sebi slična“, sposobna da stvaraju nova bića, muška i ženska. Svaki muškarac je neponovljiv i jedinstven, svaka žena je jedinstvena i neponovljiva, ali tek zajedno su slika Božja, „Bogu slična“. Njihova sposobnost da zajedno „stvaraju“ djecu, mušku i žensku, izravni je dar Božjeg stvaralaštva i ljubavi. Oni svojim tijelima daju tijelo, a Bog svakom njihovu djetetu daje neponovljivu i jedinstvenu dušu. I roditelji i djeca stvoreni su za vječnost. Muž i žena, brak i obitelj imaju božanski identitet, od bitka Božjega su ga zajedno dobili na dar. Oni bračnim i obiteljskim zajedništvom žive Božji identitet. Zajedno imaju dah Duha Stvoritelja i zato su miljenici Presvetog Trojstva. Svjetlo Boga živoga Mojsije nije mogao podnijeti. Lice Božje takve je naravi da ga čovjek ne može vidjeti i ostati živ, ali se prelijeva kao duhovno svjetlo i toplina u brak muškarca i žene i njihove obitelji do kraja vremena. Duhovni DNK Presvetog Trojstva u obitelji je takav odsjaj Božjeg bića da se kidanjem – pretvara u potpuni mrak! Zato onaj koji je osjetio kako je sretan i ostvaren u braku, a pogotovo kad je i roditelj – bez pomoći Božje vrlo teško podnosi gubitak supružnika i djeteta. Udovac i udovica, i roditelji koji su izgubili dijete tim gubitkom „ispadaju“ iz „svjetlosnog kruga“ Božje Troosobnosti, zajedništva Presvetog Trojstva, njihove međusobne ljubavi koja vječno svijetli i uzajamno se usrećuje. Gubitak toga svjetla, ljubavi i tihe, neiskazive radosti i bliskosti unutar obitelji rađa prazninom i tugom; mrak je neizdrživ, dušu i tijelo obuzima žalost, tjeskoba, duhovna paraliziranost i beznađe. Što je potpunije iskustvo radosti, međusobne bliskosti i ljubavi bilo, teže se podnosi gubitak. Mrak je gušći, a beznadnost neizdržljivija. Zato Isus, svojim učenicima, koji provokativno izjavljuju da je bolje ne ženiti se, kad se već ne smije napustiti svoja žena, odgovara da je jedino svojevoljno predanje i posvećenje Bogu u djevičanstvu vrijedno odricanja obitelji. Samo posvećenjem svoga djevičanstva Bogu, umjesto braka, jamči sudjelovanje u „svjetlosnom krugu“ Božje ljubavi i identiteta. Isusova sućut i skrb za udovice i siročad je čin ljubavi Stvoritelja za svoje ljubljeno stvorenje koje živi samo krnji dio svoga autentičnog identiteta…Udovica nije samo dijete Božje, ona je živi dio Njegova identiteta, koji je sad ostao bez svoga bitnog dijela, bez zajedništva s mužem. Ona je sustvarateljica, koja je ostala ranjivija i usamljenija nego bilo koje drugo Božje stvorenje. Gubitak djeteta to samo još više naglašava. Isto tako – siroče, koje je ostalo bez roditelja, ostalo je bez svoga božanskog dijela identiteta. Isus kao čovjek suosjeća i tješi majku koja je, uz to što je ostala bez muža, ostala i bez svoga djeteta, dok kao Bog liječi njezinu usamljenost eshatološkog značenja. Zato udovice tješi, hvali ih, a svoju majku, udovicu, prije svoje smrti povjerava svom učeniku, apostolu, Crkvi. Marija tako postaje, osim što je udovica, i supatnica sa svim roditeljima koji su izgubili djecu, i njihova je zagovornica. Crkva kao prisutnost Božja na zemlji jedina ima pravi lijek svakoj patnji: u Isusovo Ime ju pridružuje Njegovoj patnji i sudjelovanju u svom životu i poslanju. Na taj način, udovica i siroče u mističnom Božjem tijelu, Crkvi, nalaze svoj izgubljeni dio, i svoj duhovni, eshatološki identitet. Nije čudo da je udovicu Elizabetu Ugarsku, koja se posvetila služenju siromaha i siročadi – Crkva proglasila svetom i zaštitnicom udovica. Svojim požrtvovnim životom kao udovica je, posvećena službi sirotama – pokazala da je tako ostala u „svjetlosnom krugu“ ljubavi, dobrote, ljepote i radosti Presvetog Trojstva i s ove, i s one strane vječnosti; uzor i zagovornica svake udovice.
Ana Penić