„A mi se nadasmo da je da je on onaj
koji ima otkupiti Izraela.“
(Lk 24, 21)
Djeca, pogotovo prvopričesnici, rado mi dolaze na župnu katehezu… Sjajni su i velika su mi radost! Razgovaramo o uskrsnulom Isusu i njegovim susretima s učenicima i učenicama… Svatko priča kako doživljava pojedinu evanđosku scenu. Sad pričamo o susretu Isusa i njegovih učenika na putu u Emaus. Jednostavno ih pitam: „Zašto Kleofa i njegov prijatelj nisu odmah prepoznali Isusa? Nikada nisam čula s oltara ovo, što su rekli: “Zato što su mislili samo na sebe. Nije ih bila briga za drugoga! Zato je onaj kojega je Isus pitao o čemu pričaju, drsko odgovorio: “Zar si ti jedini stranac koji nema pojma što se dogodilo u Jeruzalemu?“ Normalno, nisu mogli prepoznati Isusa, kad ih i nije nitko zanimao. Mislili su samo na sebe!“ Pohvalila sam njihovo razmišljanje. U njemu sam prepoznala dah Duha Svetoga. Slijedilo je još jedno iznenađenje. Pitala sam: “Kad su učenici prepoznali Isusa?“ Odgovor je bio kratak: „Kad su ga primili u kuću i dali mu kruha!“, „Isus je taj kruh uzeo, razlomio ga i dao im ga!“ Dopunila sam ih. „On ih je zapravo pričestio!“ objasnila sam, i nastavila: “On je vidljivo nestao, ali je bio s njima u Euharistiji, pa je i vatra kojom su gorila njihova srca, dok su ga hodajući s njim slušali, bila tolika da im nije bilo teško vratiti se u Jeruzalem i drugima o tom govoriti.“ Djeci je i to bilo prirodno! „Uvijek kad napravimo nešto lijepo i plemenito – osjećamo se radosno i lagano!“ rekli su. Kako evanđeoski točno!
Ova draga djeca otvorila su mi nove duhovne obzore. Puna su biblijske mudrosti i evanđeoske svježine, aktualne do boli! Nadahnuti Duhom oni – propovijedaju i prorokuju! Dok ovo pišem – vijesti s televizije, s radija i iz Vatikana – uznemirujuće su do neizdrživosti. Govori se o stotinama jadnih ljudi koji su se utopili, kad se brod na kojem su bili, prevrnuo. A željeli su bolji život u Europi. Među njima su i kršćani, prognani zbog svoje vjere; ubijani i progonjeni od Etiopije i Libije do Pakistana, Nigerije i kojegdje po svijetu samo zato što se izjašnjavaju kršćanima i ne žele se odreći Isusa… U isto vrijeme, Hrvati u Hrvatskoj, hvala Bogu, nisu ni proganjani, ni ubijani zato što su kršćani, ali su izmučeni nezaposlenošću, dužničkim ropstvom i beznadnom budućnošću… Sve to razara i nacionalno i kršćansko tkivo u mnogim, pogotovo mladim, školovanim ljudima, koji ne vide budućnost u svojoj prelijepoj i mnogima nedostižnoj domovini. Na mnogo načina ova bezizlaznost naroda u Hrvatskoj podsjeća na početak devedesetih, prošlog stoljeća, kad su s istoka prijetile kolone tenkova JNA, a sa zapada posvemašnja ravnodušnost političara. A ipak, pobijedili smo! I uz to, zbrinjavali na stotine tisuća prognanika najprije iz okupiranih hrvatskih krajeva, a potom i iz Bosne i Hercegovine. Tijekom Domovinskog rata, što je jednom istaknuo i biskup Želimir Puljić (i sam je proživio rat u okupiranom Dubrovniku) u Hrvatskoj nije bilo ni gladnih, ni žednih, ni bez krova nad glavom! Bilo je to neviđeno čudo u jednom ratu! Optimizam je bio neuništiv! Bili smo puni evanđeoskog, pobjedničkog duha! Ljepota i optimizam bili su u darivanju, u zajedništvu, u vjeri da će Bog sve okrenuti na dobro, zaključio je biskup Puljić! Nažalost, u međuvremenu se taj duh izgubio. Zašto? Odgovor je u objašnjenju mojih vjeroučenika zašto razočarani Isusovi učenici nisu odmah prepoznali svoga Učitelja. Oni su mislili samo na sebe, a od njega su očekivali da im živote učini lagodnim, radosnim i bezbrižnim! A kad su ga prepoznali? Onda kad su ga pozvali u kuću i dali mu kruha! Nije li pouka jasna? Zatvorili smo se nekako, svatko misli svoje brige i pokušava riješiti svoje probleme, sam. Činjenica je da danas u Hrvatskoj ima na tisuće praznih stanova, u selima – praznih, a negdje i namještenih kuća – bezbroj. U isto vrijeme mladi bračni parovi, ili učenici i studenti iz siromašnih obitelji, ne znaju kako će preživjeti ovaj i sljedeći mjesec tijekom školovanja. Oni žive tu, pored nas, a mi, zaokupljeni sami sobom i svojim razočaranjima, brigama, ogorčenostima, pa i očajem, ni ne primjećujemo ih. Oni se, jednostavno, ne usude, niti imaju prilike, s nama, normalima – imamo „krov i kruh“, stupiti u dijalog. S druge strane, pored nas žive bogati koji žele biti još bogatiji, bahati, koji iz dana u dan postaju još bahatiji. I oni su duboko nesretni jer su se „i oni nadali“ da će im bogatstvo, oholost i sebičnost ispuniti srca srećom. Nezaposleni, zaduženi, “blokirani“ su dodatno jadni, jer ih nitko ne želi ni vidjeti, ni saslušati, niti je ikoga za njih briga. Prije uskrsne ispovijedi, jedan se vjernik pojadao: “Velečasni, ja sam od jutra do noći u takvim problemima, da nemam kad griješiti!“ Svi smo razočarani, „jer smo se nadali“ – da će hrvatska država biti prava država, a državnici pravi ljudi, koji će se pobrinuti da svatko ima posao, da će za svoj rad biti pravično plaćen, da će oni koje je Bog obdario brojnim talentima imati prilike iskoristiti ih i umnožiti na dobro svoga i drugih naroda. Pusti snovi! Svi su se nadali, i svi su razočarani. Svi bi najradije sve ostavili i napustili: i svoje snove, i svoje planove, i svoje domove, i konačno – svoju domovinu! Ima li izlaska? Ima! Učimo od mojih prvopričesnika! Kad su Isusovi učenici prepoznali Onoga za kojeg su se nadali da će obnoviti njihov narod i njihovu domovinu, da će ispuniti sva njihova očekivanja? Kad su prestali misliti samo na sebe, te kad su potpunom strancu otvorena i velikodušna srca ponudili „krov i kruh“ – besplatno! Koje bi radosti, na primjer, siromašni studenti mogli unijeti u domove usamljenih starijih ljudi, koji žive u velikim stanovima kad bi ih ovi primili i s njima dijelili samo režijske troškove! Koliko bi radosti osjetili oni koji bi svoje prazne stanove ili kuće otvorili mladim obiteljima s djecom, pod istim uvjetima! Netko će reći da je to preveliki rizik… Uvijek je to rizik. I Isusovi učenici iz Emausa su prihvatili rizik kad su strancu ponudili da kod njih prespava i večera s njima! Sigurna sam da je ovaj događaj, tako bogat optimizmom i radošću, evanđelisti Luki ispričao upravo Kleofa. On je cijeli život živio radost ovoga susreta i do detalja u mislima ponavljao jedinstvenu radost druženja s Uskrsnulim Učiteljem, koju je morao podijeliti s drugim učenicima.
Mi smo dio obitelji naroda Europske unije! Upravo slušamo Vijesti u kojima se od svih članica EU očekuje da prihvati nesretne ljude koji u našim zemljama, s naše strane Sredozemnog mora, traže bolji život. Među njima su kršćani koji su prognani i prijeti im smrt samo zato što se ne žele odreći Isusa! Toliki prazni stanovi, kuće, apartmani, pa i samostani, po Hrvatskoj jednostavno vape za dobrotom vlasnika spram onih koji su, stjecajem životnih okolnosti, danas bez doma, i spram onih koji su progonjeni zbog Isusova Imena i svoga kršćanskog identiteta. Oni nas podsjećaju da su Kleofa i njegov prijatelj prihvatili neznanca, hodali s njim, slušali što im želi reći, primili ga pod svoj krov i dali mu kruh! I tako su ispričali jednu od najljepših evanđeoskih svjedočanstava o susretu s Uskrsnulim Isusom!
Dragi moji prvopričesnici, hvala vam! Po vama je zaista govorio Duh Sveti, jer ste jednostavna i čista srca! Ali, i mi, odrasli, imamo šansu! I to kakvu!
Ana Penić | duhos.com