Svakog proljeća Osijek je jednostavno predivan. Vitki viseći most preko Drave ljepota je koja srca obogaćuje kao zrnce bezvremenske, Božje ljepote. I s jedne i s druge strane Drave postoji uređena šetnica. Ono što piše ogromnim slovima na lijevoj obali točno nasuprot Šetališta Franje Šepera i Hotela „Osijek“, ima poseban šarm. „Bog voli sve ljude i dobre i zle!“ Djelo je to dvojice sjajnih Osječana, vjernika, koji su Božjom ljubavlju željeli zagrliti svoj grad i sve svoje sugrađane. Na prvo čitanje, to je bila zaista atrakcija i iznenađenje, u isto vrijeme i optimistična, i nježna, ali i vrlo zbunjujuća: “Kako Bog može voljeti zle ljude? Kako može ljubiti zle?“, mnogi su se pitali. Naravno, nitko nije sebe prepoznao kao zlu osobu. „Ali oni drugi… trunu u zloći i zločestoći. I da njih Bog voli? Svašta! Pa, kakav je to Bog, ako ga uopće ima?“
Gospođa Lucija tek se doselila u Osijek. Upoznale smo se u crkvi. Sa simpatijama čita poruku s druge obale Drave i dopunjuje je: “To je to točno!“, kaže: „Bog zaista voli sve ljude, i dobre i zle, a ja bih dodala: “…ali najviše voli ponizne. I dobre i zle!“ Poslije večernje mise u konkatedrali šetamo uz Dravu s mnogima koji uživaju u društvu bliskih i dragih ljudi, mladićima i djevojkama koji se „rolaju“, te mladim obiteljima koje uživaju u svojoj bliskosti i radosti. Prelijepa spoznaja da Bog ljubi svakog čovjeka, bio on dobar ili zao, pravednika, jednako kao i onog koji je sad zbog svoje zloće i zla kojeg je počinio u zatvoru, samo kojih stotinu metara od ove Osječanima drage i dragocjene šetnice… Slušam gospođu Luciju i razmatram njezino objašnjenje primjenjujući ga na one koje poznam, ili o njima znam. Bog zaista voli drage, dobre i ponizne ljude. Prvi mi pada napamet papa Benedikt XVI. Sve njegove knjige koje su mi dostupne pročitala sam u dahu, i divim mu se zbog jasnoće misli i stavova zaodjevenih u prekrasne i lako shvatljive rečenice. Njegova jednostavnost, plahost zapravo, u javnim nastupima, nadahnjivala me je da ga zaštitim i zagrlim. Uvijek mi je izgledao ponizno do ranjivosti. O njegovoj dobroti u kojoj se očituje Božja dobrota i jednostavnost svjedoče i hrvatski teolozi i svećenici koji su ga poznavali. Osobno sam se osjećala obogaćenom i iz dna duše zahvalnom Bogu kad sam na Obiteljskom kongresu u Brightonu upoznala patra Ivana Fućaka, hrvatskog isusovca, i nekoliko dana, tijekom kongresa, družila se s njim. On je na Kongresu bio izaslanik Svete Stolice. Toliko plemenitosti, dobrote i evanđeoske poniznosti je zračilo iz pogleda i s lica ovog uglednog teologa, da sam se osjećala s jedne strane beznačajnom, s druge strane – beskrajno taštom. Zahvalna sam Bogu i što je na moj nastavnički put poslao drage i dobre dječake i djevojčice, danas ugledne intelektualce i sveučilišne profesore… Bez sumnje – Boga možemo prepoznati u dobrima i poniznima, jer je njihova poniznost najljepše utočište Sinu Božjem, koji u njihovim srcima prepoznaje ponizno srce i prelijepu dušu svoje Majke. Ali, da Bog voli zle ljude, još mi je jasnije! Bila sam razrednica dvojici zatvorenika čija su zlodjela danima, pa i mjesecima punila „crne kronike“ svih naših medija. Oni tijekom svojih dugogodišnjih godina na koje su osuđeni, u zatvoru, imaju prilike shvatiti kakvo su zlo napravili i iskreno se kajati za njih. Sigurna sam da to i rade. Jedan od njih se na javnoj televiziji s bolom ispričao obitelji kojoj je nanio zlo. On se svako jutro budi i svaku večer lijega u kajanju i molitvi za one koje je tako strašno povrijedio i oštetio. Pretužne životne priče tih mojih učenika dobro su mi poznate, i pitam se – kakvi bismo mi bili da smo živjeli kao oni – bez ljubavi i prihvaćanja. Odgajatelji u Domu za odgoj mladeži svjedoci su važnosti dobrote, ljubavi i prihvaćenosti djeteta u obiteljskom okruženju za sav njegov budući život, kao i duhovnog loma koji se događa u dušama ranjivih i ranjenih mladih ljudi koji ni ljubav, ni prihvaćanje nikada nisu iskusili. Bog je ljubav i oni, a da to i ne znaju, zapravo čeznu za Njim. Po Isusovim riječima i Otac Nebeski čezne za njima! Njegove raširene ruke čekaju ih u zagrljaj.
I dok polako, s noge na nogu, upijajući svaki trenutak idile zapadanja sunca na Dravi šetamo, gospođa Lucija govori pravu teologiju poniznosti.
„Još kao mlada djevojka, čitajući živote svetaca, željela sam Isusu pokazati ljubav tako da postanem misionarka, mučenica… Trebalo je proći vremena i vremena, godina i godina da shvatim da nisam pozvana biti misionarka koja se ne boji ni zmija, ni lavova, već žena koja iz dana u dan prihvaća poniženja svake vrste i od njih pravi bisernu ogrlicu, koju poklanja Gospi i Isusu. Svako poniženje i ponižavanja, svako prigovaranje i ogovaranje, sve ironične šale na moj račun odlučila sam darovati Isusu sa zahvalnošću, kao biser i tako nizati svoju duhovnu bisernu ogrlicu. Ako prođe jedan dan, a da nemam nikakve boli, ni tjelesne, ni duševne, pitam: “Isuse, kako to? Voliš li me danas manje?“ I znate što sam shvatila? Da je nit koja spaja te moje duhovne bisere – moje neuzvraćanje na poniženja – ni riječima, ni gestama, kao što ni Isus nije uzvraćao uvredama i cinizmom onima koji su ga trnjem krunili. Uvijek mi se vraćala misao „Jadna ja!“, dok nisam shvatila da i tim samosažaljenjem kidam nit svoje ogrlice. Od dana kad sam to shvatila, nema više samosažaljenja, nego strpljivog i pažljivog povezivanja bisera u ogrlicu s vrlo slabim, lomnim i nježnim koncem svoga predanja. Shvatila sam: samo jedna burna reakcija na nepravdu ili poniženje koja mi se nanese, samo jedna suza samosažaljenja i tužakanja, makar i u mislima, onih koji sume povrijedili, uzrokuje pucanje tog nježnog veza. Sada znam da se ne trebam ni opravdavati. Ako sam kriva, neka mi to bude pokora, a ako nisam, neka to bude još jedan dragocjeni biser. Svaka pobuna u duši, i vidljiva i nevidljiva, kida nit moga predanja i biseri se jednostavno otkotrljaju i izgube. A izgubljeni – ne koriste nikome, ni meni, ni onima za koje sam ih prihvaćala kao molitvu. I zato mi je životni zadatak: svako životno iskušenje – bolest, gubitak posla, nerazumijevanje, omalovažavanje, ogovaranje, bijedu i siromaštvo, ovisnost o drugima, prihvatiti iz Božje ruke kao bisere koje trebam nanizati svojom predanošću, strpljivošću i ljubavlju,. Tako nanizane – vratiti ih svom nebeskom Ocu po Marijinim rukama. Ona, blaga i ponizna srca, znat će kako ih, sad kao ogrlicu, staviti na ruke svoga Sina. Tamo su na sigurnom mjestu. Po njima će me, na dan suda, prepoznati Bog. Veće mi nagrade ne treba!“
Na šetnici su se upalila svjetla. Mala, diskretna svjetla svijeća na stolovima kavana uz Dravu tako su romantična, da nadahnjuju ljubavnu poeziju. Most preko Drave, sad osvijetljen tisućama malih svjetala, izgleda kao biserni vez između dviju obala. Odraz svih tih svjetala u Dravi je kao biserni vez gospođe Lucije. Dragocjenom ogrlicom njezina predanja Isus i Majka Marija sigurno će ju dočekati na pragu vječnosti, i zauvijek ju okititi bisernom ogrlicom svoje ljubavi.
Ana Penić | duhos.com