„Stavimo svoju hvalu u ruke Djevice Marije. Ona, najponizinija od svih stvorenja, zahvaljujući Kristu već je prispjela k cilju zemaljskog putovanja: ona je već u slavi Presvetog Trojstva. Zbog toga nam sjaji kao znak sigurne nade. Ona je Majka nade na našem putovanju, na našem putu, ona je Majka nade. Ona je Majka utjehe, Majka koja nas tješi i Majka koja kroči s nama na našem putu.“
Papa Franjo: Nagovor uz molitvu Anđeo
Gospodnji, Trg sv.Petra, svetkovina Presvetog
Trojstva, 26. svibnja 2013.
Volim moliti i razmatrati otajstva Gospine krunice, dok hodam ulicom, parkovima, uz Dravu, čekam tramvaj, autobus ili vlak, na aerodromima, dok čekam da službni spiker najavi let zrakoplova kojim putujem. Sve su to mjesta gdje se susreću razni ljudi, i lako postaju prostori za razmatranje biblijskih scena iz Gospina života i Gospine domovine. Otkad sam imala radost posjetiti Svetu Zemlju, život Svete Obitelji mogu lakše i bogatije doživjeti. Dok molim radosna otajstva volim promatrati mladu nazaretsku Djevicu i s njom proživjeti sve najbitnije trenutke njezina života. Svakom izmoljenom Radosnom krunicom, Ona – djevica, majka, supruga, udovica, prognanica, domaćica, susjeda, rodica, Majka Crkve, bliskija mi je i draža. Prva su mi dva poglavlja Lukina Evanđelja zato prelijepa i dragocjena. Lukino Evanđelje je evanđelje Marijine duše! Velika mi je radost spoznaja kako je Marijin život iz scene u scenu, iz dana u dan – prava životna škola i za osobni život i za život naših obitelji i našeg naroda i cijele Crkve. To je običan, jednoličan, svakodnevan život, a ipak, pun „tektonskih poremećaja“ – drama, tjeskoba, nepoznanica i trenutaka kad se sudbonosne odluke trebaju donijeti „sad i odmah“. Gospa je uvijek prava Majka i Učiteljica, uzor i prijateljica, sestra i tješiteljica.
Kad čitamo prvo poglavlje Lukina evanđelja, ostajemo zapanjeni jednostavnošću, bezazlenošću mlade djevice iz Nazareta, koja u isto vrijeme zrači istinskom zrelošću, odgovornošću, hrabrošću i lakoćom kojom razgovara s anđelom! U svojim propovijedima svećenici naglašavaju da je ona, „jednostavna službenica Gospodnja“ razgovarala s anđelom, da se u početku uplašila susreta s njim, ali nam ne govore o tome – koliko je trebalo samopoštovanja, samopouzdanja i osobne slobode i povjerenja u Boga te mlade djevojke da ju susret s onostranim, nebeskim bićem ne paralizira… Luka naglašava da se Ona u početku uplašila, da se smela, jer nije znala što znači anđeoski pozdrav. Naravno! Mislim da nikome od nas ne bi bilo svejedno da iznenada, recimo, na ulaznim vratima svoga stana ili kuće, sretne sv. Oca Franju, svoga biskupa, a kamoli anđela. Dijete bi lakše i spontanije s njim stupilo u razgovor. Marija je u susretu s anđelom mlada, jednostavna djevojka, duše čiste kao u bezazlena djeteta. Ali, tijekom razgovora sabire se, kad joj on objavljuje Božju ponudu, Ona s njim razgovara posve otvoreno; jednostavno ga pita što joj nije jasno, a radi se o njezinu životu, u koji je uključen htio to ili ne i njezin zaručnik. Zato normalno, sigurno, bez treme pita: “A kako će to biti, kad ja ne poznam muža?“ Razmišljam o sebi, o našim mladim djevojkama, o našim obiteljima, o našim razrednim i duhovnim zajednicama, koliko nam nedostaje spontane, slobodne, ljudske komunikacije, kakvu Marija stvara s anđelom Gabrijelom. Roditelji i djeca, djeca međusobno, bračni parovi, radnici i poslodavci, učenici međusobno, učenici i profesori, mladići i djevojke; koliko se tema, bitnih i za pojedinca i za zajednicu u razgovoru niti ne dotiče, iz straha, koji rađa napetost i nervozu: „Ne želimo konflikte“, „Što će o meni misliti?“, „Smijat će mi se!“, „Ne želim ispasti glup(a)“ ili najtragičnije: “Jednostavno se ne usudim!“ Koliko se udanih žena ne usudi reći svom mužu da su, recimo trudne, a imaju već dvoje, troje djece, koliko se muževa ne usudi reći kod kuće kako se jadno osjećaju jer im je radno mjesto upitno, jer imaju problema na poslu, a pogotovo ako uopće nisu zaposleni! Mlada Marija anđela jednostavno, bez uvoda, bez „Pa… Vidjet ću… Razmislit ću…“ pita ono što joj je bitno, i dobiva odgovor! I tek sada pristaje i jasno odgovara: “Evo službenice Gospodnje! Neka mi bude po riječi tvojoj!“ Marija je „Djevica mudra“ i točno zna što, kad, kome i kako reći, a da ne pogriješi! S anđelom otvoreno razgovara o onom što joj nudi, dok svom zaručniku Josipu ne spominje ni riječi. Rješavanje odnosa sa svojim zaručnikom nakon što je pristala biti „službenica Gospodnja“ prepušta Bogu. Vjeruje Ocu Nebeskom do kraja! Svatko ima problema koji su toliko zamršeni da smo pred njima bespomoćni. Prepustimo ih Bogu! On će sve okrenuti na dobro! Kad Duh Sveti nekoga ili nešto nadahnjuje i vodi, nitko nije oštećen, a svi su blagoslovljeni! Marija vjeruje da će problem koji nadilazi njezine spoznaje, Duh Sveti riješiti na najbolji način! Koliko bi nam bilo lakše i ljepše da u životu slijedimo tu njezinu slobodu, spontanost, jednostavnost i mudrost, spoznaju „da Bog zna da ja postojim i to mi je dovoljno“, kako je volio reći sv. Ivan XXIII.
Prvo radosno otajstvo vodi nas u Nazaret, u Galileju, gdje prisustvujemo susretu Djevice i anđela! Drugo otajstvo vodi nas, s Marijom, k njenoj rođakinji Elizabeti u Judeju. To je oko 140 km i putovanje traje nekoliko, recimo, pet dana. Možemo zamisliti scenu kad Marija Josipu i cijeloj obitelji govori da mora ići u Judeju k Elizabeti, a ne može reći zašto, jer ne smije reći kako zna da je Elizabeta trudna. Čuđenje, nevjerica, nerazumijevanje, vjerojatno ogovaranje: “Ma zamisli, što joj pada napamet?“. Ona svejedno, kaže Luka, „pohiti…“ Vjerujem da se pridružila nekoj karavani koja je išla prema Jeruzalemu i još dalje… I tu nam je mlada Marija vrlo, vrlo bliska; nema vremena za veliku prtljagu i pripremu, tijekom putovanja, „nomadski“, promatra ljude, djecu, cijele obitelji, sluša što govore, zbližava se s nekom obitelji, „miriše i udiše“ pravi, „necenzurirani“ život, „avanturu ceste“, rekli bi teoretičari književnosti. Ona je usred toga života – putnika i namjernika; gleda svu raskoš i kolorit orijentalnog folklora – pjesama, nošnji, mudrosti i gluposti, siromašne i bogate, putnike na devama i na magarcima, rimske vojnike na konjima, beduine i prosjake, levite i lutalice. Sluša životne priče, sluša o dalekim karjevima i morima, zemljama i narodima i sve to duhom upija i s Duhom Svetim analizira. Cijelo njezino biće, prelijepa duša otvara se Presvetom Trojstvu, iskustvu Božje blizine koji ju preplavljuje. Cijelo njezino biće – i tijelo, i duša i duh blistaju u zagrljaju Trojedinog Boga. Njezino Bogomaterinstvo preobražava je u zrelu, oduševljenu „Ženu koja će imati dvanaest zvijezda oko glave i mjesec pod nogama“, „koju će svi naraštaji zvati blaženom“. Susret je i topao zagrljaj dviju žena, dviju majki, zagrljaj Duha Svetoga koji nadahnjuje njihov razgovor u slapu riječi neiskazive ljepote. Marijin „Veliča duša moja Gospodina“ tako je veličanstven, tako istinit, tako pobjednički da je nemoguće vjerovati da ga je izrekla jedna mlada žena – pučanka! Toliko je blistavosti, ljepote, šarma, Božjeg trijumfa, duhovitosti i istinitosti u tom hvalospjevu da ga spontano, pjevajući i šireći ruke izgovara. Doživljavam ga kao Gospino preobraženje, kakvo je Isusovo preobraženje na gori Taboru. Vjerujem da, dok pjeva svoj „Veliča“ cijelo njezino lice blista u nebeskoj radosti, oči, usta, ruke, glas, cijelo tijelo izgledaju tako nebeski, da Elizabeta s ushitom govori: “Blagoslovljena Ti među ženama!“ Ovaj čas iskustva Neba, kao i Isusovo preobraženje na Taboru, ovo iskustvo punine ljubavi utjeha za more gorčine koje će ju sav Njezin život pratiti, u „tamnim noćima“ duše o kojima govore sveci mistici, u iskušenjima kojih nikada neće biti pošteđena. U isto vrijeme to je hvalospjev neugasive nade i povjerenje da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Zato je tako lijepo i utješno, radosno i pobjedonosno biti Marijina kći, biti kći Majke nade, kako nas poučava sv. Otac Franjo. Zato je tako lijepo, romantično i spasonosno poći k njoj, Majci utjehe, koja je uvijek s nama na našem putu, i sigurnom nas rukom vodi k cilju, svom Sinu, uskrsnulom, uznesenom na Nebo, prisutnom u Euharistiji, gdje nas uvijek čeka s ljubavlju! Život s njom zato je najbolji i najljepši životni izbor svake žene u svakoj životnoj dobi. I tako je lijepo, blagoslovljeno i radosno – moliti Gospinu krunicu.
Ana Penić|duhos.com