Dojmovi se još sabiru… Susret sa Svetim Ocem i sudjelovanje na svetoj misi na stadionu Koševo u Sarajevu 6. lipnja 2015, kako će se pisati u analima Katoličke Crkve, sve nas je obogatio. Dojmovi su – prelijepi! Sudjelovanje na svetoj misi s ostalih 70 000 vjernika bilo je duhovno bogatstvo koje će se prelijevati u sve zajednice – obiteljske, duhovne, nadamo se i u društvene – kao mir za sva buduća vremena. Mladi vjernici, kako oni na travnjaku stadiona, tako i silno mnoštvo na tribinama, izraz su nade i iskrene vjere da je dolaskom pape Franje u Sarajevo postavljen kamen temeljac jedne ljepše, bogatije, ugodnije kako suradnje tako i međusobnog prihvaćanja pripadnika različitih nacionalnosti i vjera ne samo u Sarajevu, nego i mnogo šire. Autobus kojim su osobe posvećenog života zajedno putovale iz Osijeka krenuo je noć uoči susreta. U ranu smo zoru izmolili Jutarnju iz Časoslova i krunicu, te oko 9 sati ušli na stadion koji je već bio pun. Sve tribine, travnjak, sve je bilo bijelo – bijele kape na glavama hodočasnika na kojima je pisalo “Mir vama“ „rasvijetlile“ su stadion. Mladi hodočasnici davali su ton i ritam svih događanja sve do dolaska Svetoga Oca. Dan je bio iznimno lijep i ugodan. Raspjevani mladići i djevojke glazbom su pripremali prisutne za papin dolazak. Uz oltar je bio pjevački zbor, ekumenski, međureligijski, kojeg je činilo – 1650 pjevača. Svaki hodočasnik dobio je liturgijski vodič, tako da su se svi mogli i molitvom i pjesmom uklopiti u svečano slavljenje svete mise. Spektakl bjeline, mladosti, ugodnog raspoloženja, osmijeha i toplog, prijateljskog pozdrava mnogih, i međusobne uslužnosti onih koji su prvi put bili ondje, bio je očaravajuć. Brojni su volonteri bili pravi ukras cijelog spektakla.
Kad se Papa pojavio u papamobilu i ophodio cijeli stadion, prolomio se pljesak, a u nekoliko navrata odjekivalo je stadionom „Papa, mi te volimo!“ Bilo je to isto raspoloženje i melodija kojih se sjećamo iz Zadra 2003., kad su papi Ivanu Pavlu II mladi Zadrani iskreno i s oduševljenjem zapjevali „Papa mi te volimo!“. Stariji vjernici su se sa suzom u oku prisjetili susreta mladih Hrvata s Ivanom Pavlom II. u Rimu 1979., kad je Papa na hrvatskom jeziku rekao: “Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja“. Hrvatski narod i danas, u Sarajevu, uzvraća taj zagrljaj ljubavi i prihvaćanja i drugom papi pjeva: “Papa, mi te volimo!“ Prilike su dramatično drugačije. Ti su mladići i djevojke djeca onih koji su propatili neiskazive patnje u opkoljenom Sarajevu i Bosni i Hercegovini prije dvadesetak godina, i dokazom su, da međusobna ljubav Hrvata i Pape ostaje ista – uvijek nova, pa i kad je mučenička i baš zato – živa i djelotvorna.
Sjedamo, gledamo, uživamo… I s lijeve i s desne strane, i ispred i iza nas – ozarena lica hodočasnika. Iza nas sjede hodočasnici iz Azije: Kinezi? Filipinci? Ne zanmo, ali se međusobno pozdravljamo i smiješimo. Na sve starne – redovnički velovi brojnih časnih sestra različitih družbi. Prepoznajemo i pozdravljamo Malu sestru Vesnu. Uočavamo djevojčicu s Papinom slikom u ruci i njezinu mladu majku. Djevojčica se zove Nisrin, ide u školu, i svakako je htjela vidjeti Papu. Vjeroučitelj je na muslimanskom vjeronauku pozvao djecu da dođu na susret s Papom. Njezina majka Adela, katolkinja, tu je sa svojim ocem, i svo troje zrače radošću što će moći vidjeti Svetoga Oca. Nisran živahno maše zastavicom i očekuje „da vidi Papu“. Opušteno i radosno priča s časnom sestrom, po bijelom velu prepoznajem – to je sestra milosrdnica. Sjedi točno ispred mene. Iz Zagreba je. S malenom razgovara kao da se godinama poznaju. Nasrinina majka gleda „dvije prijateljice“ s nježnošću. Pitamo sestru milosrdnicu je li možda poznavala se s. Ceciliju Grgić, mučenicu, ubijenu i zapaljenu 1995. u Presnačama kod Banjaluke. Sestra se predstavlja s osmijehom. Zove se Mirna Matić, živjela je u Banja Luki od 2000. do 2008. Radila je u Caritasu, potom izgradila internat i potpuno rekonstruirala samostan. Od 2004. do 2008. vodila je internat za žensku mladež koji nosi ime sestre mučenice „Dom sestre Cecilije“, koji i danas djeluje… U internatu borave, školuju se i odgajaju djevojke svih vjera i nacionalnosti… Sjećam se, kad smo 2000. godine, posjetili Banja Luku i Presnače, rođena sestra s. Cecilije donijela je veliku košaru punu ruža i stavila ju ispred fotografije svoje sestre… Neutješno je plakala. Časna sestra Cecilija Grgić bila je, kako su nam pričali oni koji su je poznavali, iznimno tiha, samozatajna sestra, koja je odlučila ostati sa svojim narodom, dokle god im je prisutnost redovnica i svećenika predstavljala sigurnost. Ubijena je zajedno s vlč. Petrom Lukendom kao odmazda za „Bljesak“. Mučeništvo te redovnice nakon dvadeset godina donosi plodove: djevojke, buduće majke različitih vjera i nacionalnosti zajedno se, u međusobnom razumijevanju i prihvaćanju uče suživotu koje će prenijeti na svoju buduću djecu. U trenutku kad Sveti Otac ulazi na stadion svi se ustaju, i plješću mu. Počinje sveta misa. Propovijed Svetoga Oca prevođena je na hrvatski jezik. Snažna rečenica „Nikad više rata!“ prihvaćena je spontanim pljeskom, premda je bilo upozoreno da se nikako i nikome ne plješće. Propovijed je za ovu prigodu neobično kratka, ali snažnih poruka, i jasan je putokaz za budućnost svih ljudi koji ovdje žive. Sarajevo treba biti kao Jeruzalem, gdje vjernici četiriju vjerskih zajednica baštine isto ishodište: istog, jedinog Boga Abrahamova – upućeni su jedni na druge u svakodnevnom životu. Za vrijeme dijeljenja svete pričesti zbor pjeva prelijepi bosanski napjev „Zdravo Tijelo Isusovo“, koji su mame i bake, prognanice iz Bosne učile pjevati i moliti svoju djecu po Srijemu, Slavoniji i na svim mjestima kamo su ih životni vjetrovi raspršili, već generacijama. Iz Bosne dolaze tako brojna svećenička i redovnička zvanja, da je to fenomen u cijeloj Crkvi. Tako mala zemlja, s tako teškom poviješću, tako je vjerna katoličkoj baštini i ljubavi prema Crkvi da je to postao fenomen. Nažalost, povijest je to teških iskušenja, kao što je to iskustvo i ove generacije. Svjedočenja dvojice svećenika, župnika Zvonimira Matijevića iz Glamoča, koji je mučen u Kninu, i franjevca provincije Bosne Srebrene Joze Puškarića, te časne sestre Ljubice Šekerije, iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi, koji su pred televizijskim kamerama i Svetim Ocem javno govorili o mukama koje su proživjeli, tako su potresna da je i Sveti Otac bio ganut. „Nisam mogao reći da sam pripadnik zločinačkog naroda i da sam zločinac, i zato sam maltretiran do smrti.“ i „Ja opraštam.“ slušala sam ganuta i ovdje kao što sam slušala iskustva hrvatskih civila i branitelja zatočenih u srpskim logorima u Hrvatskoj i Srbiji… Istinita i osobna iskustva – koliko Hrvati katolici vole svoju Crkvu i koliko su odani Svetoj Stolici u Rimu, i pogotovo kako su, iako teško mučeni i ponižavani, ipak spremni iz svega srca oprostiti svojim mučiteljima – danas je otišla u svijet! Jedan detalj iz svjedočenja vlč. Matijevića je znakovit: na zamolbu njegova biskupa, Franje Komarice kojemu je bilo zabranjeno izaći iz Banja Luke, pravoslavni patrijarh iz Knina posjetio ga je u bolnici i zauzeo se za njega. Poslije toga su s njim postupali malo humanije. Ovaj detalj ponovno pokazuje kako su hrvatski biskupi i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i u najteže dane srpske agresije bili otvoreni za suradnju, za razgovor s pravoslavnim svećenstvom. Bili su spremni tražiti i nalaziti najbolja rješenja za normalan suživot pripadnika svih naroda i vjera. Na ratom zahvaćenim područjima. Jedna liječnica, hodočasnica iz Osijeka, posebno je emotivno doživjela boravak u Sarajevu. Bio je to susret s gradom njezine mladosti, studija, druženja studenata u kojem nitko nikoga nije pitao ni tko je, ni što je. Bili su jednostavna „sarajevska raja“. S cijelom je obitelji iskusila gorčinu progonstva. Danas, kao liječnica „vida rane ranjenima“ i duše i tijela ljudi u Slavoniji. Sa suzom u oku, ganuta, tiho je pjevala „Sarajevo, ljubavi moja!“
Na povratku u Osijek u autobusu molimo Večernju iz Časoslova. Dolazimo svojim domovima u noći, 7. lipnja, kad se slavi Dan hrvatske diplomacije. Nuncij u Hrvatskoj je prilikom primanja Hrvatske u EU rekao: “Primanje u EU nije za vas Hrvate kraj, nego novi početak. Vi ste pozvani obnoviti Katoličku Crkvu u Europi.“ Susretom sa svetim ocem Franjom u Sarajevu pokazali smo da to i hoćemo i možemo! Dapače, mnogi prognani Hrvati iz Bosne i Hercegovine u svojim novim domovima po cijeloj Europi ali i dalje, to već jesu! Danas je veći i hitniji zadatak – obnoviti Crkvu i stvoriti uvjete za plodan i blagoslovljen život i rad svim mladim ljudima, bilo kojeg naroda i vjere u svojoj domovini – Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini.
Ana Penić