Muslimani Boga poznaju preko knjiga židovskih Pisama, kao i preko goleme duhovne literature koja opisuje iskustva Boga, koji je poznat kao Alah. Nije teško u islamskoj duhovnosti otkriti brojne gnostičke trendove, budući da je ona bila u neprestanu doticaju kako s istočnim, tako i sa zapadnim tradicijama.
Židovi, izabrani Božji narod, vrlo osobnog, ali i neizrecivog te strahopoštovanja dostojnog Boga poznaju preko svojih obilnih i bogatih Pisama, koja predstavljaju brojna razdoblja i književne stilove, ali su sva redom prihvaćena kao Božja riječ.
Kršćanska religija, danas nesretno rascjepkana na brojne Crkve, svoju objavu ima u evanđelju Krista, Žive Riječi. Spise o njegovoj objavi prikupili su i objavili jedini za to mjerodavni autoriteti: ekumenski sabori, a potom rimski biskup. To je učinjeno samo četiri stoljeća nakon Kristove smrti i uskrsnuća.
Budući da je objava prihvaćena činjenica, škole duhovnosti koje su sazrele u okviru tih, na Bibliji utemeljenih, religija, sve redom dijele čvrsto (čak i ako je različito izraženo) uvjerenje o potrebi iskazivanja poslušnosti vjeri. Za drevnog istočnjaka ili platonista, želja za laganim plivanjem rijekom života koja se vraća svome izvoru bila je pitanje osobnoga izbora. Sama rijeka pritom nije marila za vaš izbor, ali je vaša sudbina bila strašna ukoliko ste se odlučili plivati protivno rijeci života, kao što su to, primjerice, činili tirani. Za onoga koji je vjerovao u Boga Abrahamova, izbor je bio drukčiji. Bogu se obraćalo s ti. On je davao obećanja i izdavao zapovjedi. „Vrši moju volju! Slijedi moj zakon!“ I, kako god da ste zamišljali spasenje, primali ste ga iz njegova, ljubavlju prožetog, milosrđa.
Biblijski su vjernici jednako tako bili duboko uvjereni u stvarnost paloga svijeta. Stajali su zajedno s praroditeljima, pokušavajući se na sažaljenja vrijedan način vratiti u raj. Trebali su spasenje, otkupljenje i ozdravljenje. Takvo poimanje spasenja u pravilu nije dijelom nebiblijskih religija. U brojnim od tih nebiblijskih religija vjeruje se kako je moguće upoznati božansko te kako upravo to znanje donosi spasenje. Dobri koji su postali bogoliki preživljavaju smrt, jer je vječni život za duhovnu osobu dijelom naravi svih stvari. No, Bog biblijske objave dolazi i spašava one koji bi, prepušteni vlastitim naporima, bili izgubljeni.
Uz svu ljepotu i bogatstvo izražene kroz pučku pobožnost, duhovnost, obrede, dobra djela i proročka učenja, i islam i židovstvo ipak neizbježno brojna pitanja ostavljaju bez odgovora. Ta su neodgovorena pitanja, osobito kada je riječ o naravi spasenja i njegovu postizanju, sveti židovi i muslimani utkali u mistiku svoje tradicije.
Islam snažno propovjeda Božju svetost i suverenost. Njegovo je središnje svetište, Ka´ba u Meki, posve prazna prostorija koja simbolizira Božju drugost i transcendentnost. Važno je znati kako ova religija ima dubok smisao za prisutnost Svevišnjega, koji se doživljava kao stvoritelj svoga naroda pun ljubavi i brižnosti. Islam tu prisutnost uvelike izražava u svojoj objavi, Kur´anu, koji se prihvaća na sakramentalan način te povjerava pamćenja pobožna vjernika. Najvažnije je djelo islama obznaniti tu objavu, koja se doživljava kao središnji dio ljudskoga postojanja.
Središnje je žarište židovskoga mističnog iskustva želja za ponovnim uspostavljanjem prisnoga odnosa saveza između izabranoga naroda Božjega, koji je postojao kada je Gospodin bio prisutan uz djecu Izraelovu i vodio je vidljivim bogojavljenjima. Iako židovska duhovnost nikada nije izgubila smisao za Gospodinovu prisutnost u Tori, kao i u živoj zajednici izraelskoga naroda, ona čezne za danom kada će ta prisutnost biti jednako opipljiva i konkretna kao što je bila onda kada je slava Gospodnja počivala nad Kovčegom i nad Prebivalištem. To je samo srce mesijanske nade.
Dok židovska duhovnost nema običaj spominjati „sjedinjenje s Bogom“ kao konačni cilj putovanja, sami postupci pokajanja i pročišćenja te božanska pouka odnosno prosvjetljenje, prepoznaju se kao put k najintimnijem i u najvećoj mogućoj mjeri ljubavlju obilježenu odnosu što ga čovjek može ostvariti na ovome svijetu. Ti su mistični trenutci predokus mesijanskoga doba i svijeta koji ima doći.
Kršćanin nikada ne smije potcjeniti duhovnost iščekivanja, koja je u samome srcu židovskoga mističnog iskustva. Za mnoge je svete ljude put k Bogu put iščekivanja. To je upravo ono iskustvo koje Crkva nastoji živjeti u vrijeme Došašća.
(Tekst je preuzet i prilagođen iz knjige Psihologija duhovnoga razvoja, Benedicta J. Groeschela)
Pripremila: Marina Bulat