„Radujte se u Gospodinu, uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša nek je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što drugo nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.“
Iz Poslanice sv. Pavla Filipljanima
Spasitelju naš, tebi je Majka podno križa stajala
Daj da po njezinu zagovoru i mi budemo radosni
kao sudionici tvojih patnji.
Molitva vjernika – Jutarnja molitva časoslova „Spomendan B.D. M.“ u subotu
„Radošću silnom u Gospodinu se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu plaštem pravednosti, kao nevjesta kad se uresi nakitom.“ (Iz.61,10)
„O Istino, o Ljubavi,
O Svrho, Srećo, Blaženstvo,
Vjerovat daj nam, nadat se,
I ljubiti i postići“
Iz himne Služba čitanja iz časoslova ponedjeljkom „Kroz godinu“
„Ko jelo, Kriste, hrani nas
I vjerom Ti nas napajaj,
Da napuni nas nevino
Veselje Duha Svetoga.“
„Pun radosti nam teko dan,
Ko rumen osvit sjao stid,
Ko podne vjera sijala
Za suton duh nam ne znao“
Iz Jutarnje molitve časoslova ponedjeljkom „Kroz godinu“
„To sam vam govorio
Da moja radost bude u vama
I da vaša a radost bude potpuna!
(Iv. 15, 11)
„Tako dakle i vi:
Sad ste u žalosti,
No ja ću vas opet vidjeti;
I srce će vam se radovati
I radosti vaše nitko vam oteti neće.“
U onaj me dan nećete ništa više pitati.
Zaista, zaista kažem vam:
Štogod zaištete u Oca,
Dat će vam u moje ime.
Dosad niste iskali ništa u moje ime.
Ištite i primit ćete
Da radost vaša bude potpuna. „
(Iv. 16, 22-24)
u Poslanici sv. Pavla Galaćanima čitamo: „Djela tijela su:
bludnost, vračanje, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona.
Najljepši izraz radosti vidim u Lukinu evanđelju, u Gospinom „Veliča duša moja Gospodina“, koju je izrekla mlada Marija iz Nazareta, prije više od dvije tisuće godina povijesti svijeta, a to su duhovna snaga, optimizam i vječna pobjeda njezine jednostavnosti i poniznosti nad bahatošću i ohološću što će i naše vrijeme jednom potvrditi, premda je u prvi mah teško u to povjerovati.
Kako doći do tog izvora vječne radosti i mira o kojem govori sv. Pavao? Je li takva radost i takav mir moguć i danas, možemo li ga i mi u svom svakodnevnom životu živjeti puninom?
Možemo, naravno! Za početak – obavimo temeljit ispit savjesti i iskreno se ispovjedimo. Milošću Božjom osvijetljeni, radosno počnimo novi dan. Svaki dan! Svaki dan učinimo dobrim danom. Obogaćujućim, radosnim! Molimo krunicu! Da bismo mogli razumjeti Isusa, Boga i čovjeka u potpunosti, dovoljno je uzeti Evanđelje i krunicu u ruke i započeti „U ime Oca, Sina i Duha Svetoga“ pa s Isusovom Majkom razmatrati njegov život, smrt i uskrsnuće, život prve Crkve i tako ćemo lakše razumjeti evanđeoske pouke i poruke nama za svakodnevni život. Krunica je zaista čudesna molitva i stvara čudesa!
Jer Isusova majka je i sad živa, sa svojim Sinom u nebu. Ona se i sad brine za Crkvu, i suosjeća sa svakim od nas jednakom ljubavlju, brigom i sućuti kakvom je pratila svog Sina od začeća do smrti, uskrsnuća, uzašašća na nebo i dolaska Duha Svetoga. S ponosom i zahvalnošću možemo reći da je Marija na Drugom vatikanskom saboru proglašena majkom Crkve zahvaljujući zalaganjem hrvatskog biskupa Frane Franića i da je 4. listopada bilo točno 40 godina od kada je Obitelj Malih Marija, tada duhovna zajednica vrlo mladih djevojaka, dobila biskupsku dozvolu postojanja i djelovanja.
Isus, druga božanska osoba, uvijek je sa svojim Nebeskim Ocem u zagrljaju Duha Svetoga, a njegova majka, iako ni na koji način nije „božica“ i ni po čemu se ne razlikuje od nas, ostalih žena, osim po činjenici da je začeta bez istočnog grijeha u tijelu svoje majke i po svojoj bezuvjetnoj podložnosti Bogu i Njegovoj volji – Ona je uzor svakome od nas. Ona je „jednostavna službenica Gospodnja“, i u trenutku začeća Isusova u Nazaretu, i pod križem, i u uskrsno jutro, i na spektaklu dolaska Duha Svetoga, i tijekom povijesti Crkve i svakog čovjeka do sada, i majka je naših duša, naravno, ako joj dopustimo da uđe u naš život, oblikuje naše misli, odluke, čine i odnose s drugima. U dubinama svoje duše – Ona je radosna i zahvalna majka Isusova te majka svakoga od nas pojedinačno. Ona je jednostavno majka i Ona je jednostavna majka od početka stvaranja svijeta do posljednjeg čovjeka koji će živjeti na zemlji. Duh ju je osjenio i ona je začela po Duhu Svetome! A Duh Sveti je fantastičan: maštovit, kreativan, razdragan, razigran, duhovit. Koliko je naš narod prožet tim Duhom govori i hrvatski jezik: riječ duhovit dolazi od riječi „Duhom ovit“, omotan Duhom Svetim!
Nebo, zemlja, planine, doline, rijeke, oceani, trave, drveće, cvijeće, životinje, sve je to stvarano s neiskazivom radošću i ljubavlju! Svaki put kad Bog nešto stvara (a stvara i nas svaki dan nove i drugačije – primjerice, dovoljno je samo pogledati svoje fotografije iz djetinjstva i mladosti), sveti pisac kaže: „I vidje Bog da je dobro!“ Ali tek kad je stvorio čovjeka, kad ga je stvorio kao muško i žensko, sveti pisac kaže: „I vidje Bog da je veoma dobro.“ Svaka ljudska osoba, „i muško i žensko“ stvorena je od Boga, s ljubavlju i radošću! I zato mi u svojim duhovnim „genima“ nosimo to sjećanje na bezuvjetnu i bezvremensku radost i sav naš život nije ništa drugo do – potraga za tom radošću koja će biti trajna, nepromjenjiva i usrećujuća zauvijek!
Čovjek je stvoren iz radosti i ljubavi i zato ga ništa, ali baš ništa ne može ispuniti osim samog izvora – nježnog nebeskog Oca, Riječi Božje i Duha Svetoga. Sv. Augustin je posve u pravu kad kaže: „Za sebe si nas stvorio o Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!“ Nebo, zemlja, mora, planine, nizine, životinje, biljke, sav svemir sa svim svojim bogatstvima te napokon čovjek – „muško i žensko stvori ih“ stvoren je s ljubavlju i radošću, ali sav je svijet na Zemlji pobrkan i razbucan istočnim grijehom čovjeka, koji je rekao „NE“ Bogu i povjerovao „ocu laži, ubojici čovjeka od početka“. Tako papa Benedikt XVI. odgovara jednom biologu na pitanje zašto neke životinje jedu druge životinje; zašto, na primjer, vuk jede janje, a tuna – srdele! Čežnja za trajnom srećom, ljubavlju i radošću, kao eshatološko sjećanje na svoj prvotni identitet postala je prepoznatljiva čežnja svakog ljudskog bića u svim vremenima i svim kulturama.
Ipak – svojim odnosom prema Bogu – jedna je mlada djevojka svojim jednostavnim „DA“ Bogu bez „Možda“ ili „Ali“, promijenila sudbinu čovječanstva zauvijek! Marija, djevica iz Nazareta, kako naglašava evanđelist Luka, rekla je anđelu Gabrijelu::“Neka mi bude po riječi tvojoj!“ Zanimljivo: na početku stvaranja Bog govori „Neka bude!“(„Let it be!“), a Marija govori „Neka mi bude!“ („Let me be!“) „Neka mi bude po riječi tvojoj!“ U toj rječci, u ta dva slova „Neka MI bude“, „Bože moj, Oče moj, neka MI bude kako ti hoćeš, a ne kako ja hoću“ nalazi se „pin“ koji nam otvara vrata istinske radosti, to je radost koja obasjava i ispunjava dušu iznutra tako da nam je nitko i ništa ne može oduzeti! Jer Božji dar koji smo s povjerenjem prihvatili – živjeti u skladu s Bogom i Njegovim planom u našem životu, nitko nam, ali baš nitko i nikada ne može ni oduzeti ni umanjiti. Kao što nije mogao ni Mariji – od njezina začeća do proslave u Nebu!
Unatoč tome što joj je anđeo objavio, unatoč nama neshvatljivom iskustvu radosti i trijumfa koje je izrazila u svom „Veliča“, ona je tijekom svih dana svog života ostala jednostavna i, duboko u duši, tamo gdje nitko ni od ljudi ni od duhova ne može doći, razgovarala sa svojim Ocem, i u svakom iskušenju, u svakoj poteškoći ponovila: „Neka mi bude kako Ti hoćeš, o Oče moj!“ Ona je uvijek mirna, dostojanstvena i radosna. Sigurno je da ju je đavao napastovao, jer – ako nije Sina Božjega poštedio čak i dok je visio na križu nagovaranjem koje je svjetina govorila: „Spasi sam sebe!“ i , „Siđi s križa!“ koje govori i nama svaki dan, sasvim sigurno nije poštedio ni Blaženu Djevicu Mariju, koja mu je, kao i Isus odoljela!
Sve što je Bog stvorio stvoreno je s radošću, kao što je i svatko od nas stvoren s tom radošću i zato nas, nitko i ništa, ni stvoreno, ni nestvoreno, ni duševno, ni duhovno ne može ispuniti trajnom radošću i smislom postojanja, osim Božje radosti, koje se prepoznaju po dubokom miru u duši. Ali to znači i da nitko na svijetu ne može ispuniti radošću nikoga drugoga, jer i sve one ljude koji su nam na putu (obitelji, prijatelji, društvo, narod), ništa ne može ispuniti radošću osim Boga. I njihova srca, i njihove duše, i svako raspoloženje podsjeća ih da su stvoreni za radost, i to bezuvjetnu, bezvremensku radost Boga živoga, kojeg nesvjesno traže u svemu i svačemu što im se agresivno nudi sa svih strana u stilu: „Bit ćeš sretan, bogat, slavan, ako kupiš, dođeš, učiniš…“, ali – sve je uzalud. Što je „žešće“ traženje sreće – to je je veće razočaranje i dublja praznina! Sve je to uzalud! Jednom je na katehezi utorkom pater Arek rekao: „Čovjek čezne za iskustvom živoga Boga, a nudi mu se droga, čezne za Euharistijom, a nudi mu se alkohol, čezne za Ljubavlju, a nudi mu se seks. Sve su to sotonske ponude i zamke!“
Pogledajmo Evanđelja! Crkva nam kaže da je to Radosna vijest! Govori li Isus o radosti i ako govori – kad to govori? Pročitajmo ponovno Ivanovo evanđelje:“
„To sam vam govorio
Da moja radost
bude u vama,
I da vaša radost bude potpuna!“ (Iv. 15, 11)
Pročitajmo cijeli ovaj tekst, Isusovu oporuku svojim učenicima. Kad Isus govori o svojoj radosti koja je potpuna radost u dušama njegovih učenika? Na Posljednjoj večeri! Prije svoje Muke, neposredno prije agonije u Getsemanskom vrtu. On zna što će proživjeti sljedeće noći i sljedećeg dana, gleda duše svojih učenika, svjestan je koliko ga muke, boli, usamljenosti, neiskazive patnje i smrti čeka, a ipak – On govori o svojoj radosti kao punini radosti! Jer – njegov duh gleda i dalje, vidi i uskrsnuće i silazak Duha Svetoga, i Crkvu do kraja svijeta, i u ruke Očeve, On, Novi Adam predaje ponizno i s povjerenjem cijelo svoje biće! Bez istinski prihvaćene boli i žrtve, koje bez patetike i samosažaljenja predajemo Ocu nebeskom s povjerenjem i zahvalnošću, s Isusom i Marijom koji su uvijek uz nas, nema ni iskustva istinske, božanske radosti. „Kada nas Bog vodi kroz velike kušnje i boli, to je zato što nam priprema veće radosti“, rekao je o. Mijo Nikić, isusovac, svećenik i psiholog.
Vjerujmo svom Ocu nebeskom!! Nijedna bol, nijedno poniženje, nijedna kušnja, bolest, nijedna životna kriza ne dolazi nam bez Njegova znanja i dopuštenja! Isus nas uvjerava da zna naš Otac što nam je i kada potrebno! Sjetimo se tko je pomogao Isusu nositi križ! Stranac! Bog će poslati stranca i da nama pomogne, ali isto tako – i mi ćemo biti stranci u Božje ime koji će pomagati drugima! Upravo se to ovog trenutka događa u Hrvatskoj. Tisuće i tisuće izbjeglica iz zemalja Bliskog i Dalekog istoka prepoznali smo kao Svetu Obitelj koja bježi od Heroda, a vjerujte, kršćani koji su među njima – prepoznaju nas kao Šimune Cirence koji je pomogao Isusu tijekom Njegove Muke, i zahvalni su na tome! Vjerujmo svom srcu, vjerujmo svom Ocu nebeskom, svom bratu i Učitelju Isusu i Duhu Svetome, izvoru istinske radosti i mira te budimo pozorni na Marijin šapat: „Što god vam kaže, učinite!“ Ona je danas u vječnom svjetlu radosti i ljubavi, jer dopustila je Duhu Svetome da je vodi kroz život onako kako Bog hoće i zato nam može biti putokaz! A Bog hoće da budemo radosni i – Njegova radost – naša je radosna sudbina!
Ana Penić