Listopad je tradicionalno mjesec svete krunice. Ove godine listopad i molitva Gospine krunice u istočnoj Slavoniji podsjeća na isto vrijeme prije 24 godine, ljeto i jesen 1991. Tada su Hrvati, Mađari, Slovaci i pripadnici ostalih nacionalnosti bježali ispred tenkova JNA i pobunjenih Srba s krunicom oko vrata, s plastičnim vrećicama u rukama, suznih očiju i užasom u srcu napuštali svoje domove ne znajući ni gdje, ni kakva ih budućnost čeka. Krunica je bila zajednička molitva, „pin“ koji je otvarao duše Božjoj brizi i Marijinom zagovoru. Krunica je bila znak našeg pouzdanja u neupitnu Marijinu pobjedu nad biblijskom Zmijom koja je tenkovima, zrakoplovima, granatama i bombama rušila crkve, svetinje i domove u okupiranim hrvatskim selima i gradu Vukovaru, te tako željela izbrisati svaki trag života Katoličke Crkve i vjernika katolika… Tih se vremena sjećamo svih ovih tjedana otkad je kroz Hrvatsku prošlo preko 160 000 izbjeglica iz ratom ili siromaštvom pogođenih zemalja Bliskog i Dalekog istoka. Oni žele ići dalje, cilj im je – život u bogatim europskim državama, najviše u Njemačkoj ili Švedskoj. Većina su izbjeglica mladi muškarci, zatim mlade obitelji s djecom. Po odjeći žena odjevenih na „muslimanski način“ te imenima muškaraca, vidimo da su većina njih – muslimani! Narod istočne Hrvatske srcem, kruhom, voćem, kolačima, vodom, odjećom i obućom, svom svojom ljubavlju ih dočekuje, jer ih podsjećaju na vlastito iskustvo patnje i boli, koje im sada žele olakšati.
Petak je, 18. rujna 2015… Prizor ispred željezničke stanice i sama čekaonica – do tada je neviđen na ovim prostorima. Na vrelom kasnoljetnom suncu (bilo je 37 C) – sjedi grupe žena, djece i muškaraca po izgledu sasvim drugačiji od bilo koga do sada – kao da je neki sajmeni dan u nekoj arapskoj državi. U razgovoru s nekima od njih doznajemo da su uglavnom iz Sirije i da su tu cijele obitelji – i djedovi i bake, i mame i tate, i njihova djeca, i sestrične, i bratići… Ispred autobusnog kolodvora slična scena i još veća živost. Tu zatičemo mnoge Osječane koji kao pojedinci, ili kao obitelji, donose i dijele umornim ljudima okrijepu: vodu, peciva, mlijeko, jabuke, banane. Među njima je i grupa posve europskog „imagea“- mladići i jedna djevojka odjeveni su u farmerice i majice kratkih rukava. Najprije smo uočili jednog mladića s krunicom oko vrata… Onda još jednog, i još jednog, i tek tada shvaćamo da se cijela grupa posve razlikuje od bilo koje koju smo do tada vidjeli. Svuda su gotovo jednake, muslimanske grupe: mlade žene s rupcem oko glave, odjevene u široke duge haljine s dugim rukavima, s djecom oko sebe, muškarci sjede s njima, ili šetaju u manjim grupama i razgovaraju. Ovo je prava biblijska scena: obitelji jedu, razgovaraju, dječica plaču ili se igraju ne shvaćajući ni gdje su ni zašto su tu. S druge strane, kao otočić u moru, njih desetak –opušteno sjede i odmaraju se. Svi umjesto lančića imaju krunice! Svi! Pitamo jednog mladića: „Do you speak English?“ a oni – kao u razredu, s radosnim sjajem u očima svi u isti mah odgovaraju: “Yes!“ Sad smo počeli opušteno razgovarati… Bilo im je drago što im je netko prišao, pogotovo kad smo izvadili svoju krunicu iz džepa i tako im pokazali da smo, Isusovim govorom rečeno – „ovce istog, njegova stada“. Otvorili su dušu i pokazali svu ljepotu, bogatstvo, radost, ponos i snagu svoga kršćanskog, katoličkog identiteta. Svi su Sirijci, studenti, svi su katolici, i svi žele dospjeti u Nizozemsku i tamo nastaviti studij. Pokazuju jednog od njih: “On je već diplomirao! Ekonomiju! Nada se da će u Nizozemskoj dobiti posao u struci…“ I počeli su, kao razigrana djeca, pričati što žele studirati na nekom kvalitetnom europskom sveučilištu i slobodno živjeti svoje kršćansko i ljudsko dostojanstvo. Nisam mogla izdržati… Zaplakali smo… Tako mladi, tako dragi, tako puni optimizma, tako radosni i tako spremni govoriti o svom kršćanskom životu, koje je u njihovoj domovini sinonim za mučeništvo… Bilo nam je kao da smo sa studentima DUHOS-a na hodočašću u neko od Gospinih svetišta: Aljmaš, Međugorje… Ista generacija, isti kršćanski zanos, ista proživljena vjera i ista radost, a tako različite sudbine! Pitamo kako se osjećaju. „Vidite da smo mi radosni!“ A mi – susprežemo suze! Tješe nas: “Baš ste dragi! Sad ćete i nas rasplakati! Ali nema razloga za suze! Vidite, ovaj ovdje (pokazuju na jednog mladića) zove se „Sreća“ na arapskom jeziku. Mi se istinski radujemo svakom novom jutru, svaki dan doživljavamo kao čudo Božje. Mi smo ponosni što smo kršćani i što smo katolici! Ali u Siriji, nažalost, za nas više nema mjesta! Mi smo sada tamo samo mala, progonjena manjina. A znate da je Sirija domovina kršćana od početka, od prvih kršćanskih vremena. To je Sirija! To je naša domovina, domovina kršćana, koji su tijekom cijele povijesti ostali i opstali, ali vjerujemo da nikada nije bilo tako teško i dramatično kao sada.“ S tugom govore kako su dvojica od tih mladića oženjeni, ali su ostavili žene i djecu sa svojim roditeljima, i krenuli na put sami. Čim stignu u Nizozemsku, gdje im je sestra, i dobiju bilo kakav posao – dovest će svoje supruge i djecu. Govore: „Bolno je, ali nismo mogli poći na tako neizvjestan put s malom djecom i suprugama… Oni su s našim roditeljima. Svaki dan smo s njima u kontaktu putem Facebooka. Da, naši roditelji se znaju koristiti Facebookom i zahvalni su na toj mogućnosti da nas prate na putu. Za nas neprekidno mole! Tu smo članovi jedne obitelji: ova dvojica su mi braća, a svi ostali su naši prijatelji.“ Nevjerojatno je koliko su svi puni radosti. Ni na što se ne tuže, uvjeravaju nas da su oni radosni i sretni sa svojim Bogom i sa svojom Gospom, koji ih prate cijelim putem. Kažu da gotovo fizički osjećaju kako je Bog s njima. Ganuti su što im je prišao netko tko s njima dijeli isti svjetonazor – nekoga tko voli Boga i Gospu kao oni. Djevojka nam poklanja svetu Gospinu sličicu. Na drugoj strani Gospina lika – na latinskom i arapskom (predmnijevam!) jeziku piše „Ave o Marija“. Sa zahvalnošću uzimamo, dok jedan od mladića poklanja sirijski novčić, kao uspomenu na ovaj susret i moli da ih se u molitvi sjetimo, a mladić do njega poklanja krunicu, koju vadi iz džepa, ona oko vrata i dalje tu ostaje, a treći –daruje križić specifičnog oblika. Uvjeravaju nas da i njih ovaj susret ohrabruje i obogaćuje, jer su svjesni da je Europa zaboravila svoje kršćanske korijene. I dok se Europljani diče „zaštitom prava manjina“, njih, malobrojne kršćane u Siriji, posve su zanemarili. Ni na koji način EU im nije pomogla, ali oni zbog toga nisu ogorčeni. Naš susret im je dokazom da i tu ima onih koji ih u Isusovo i Marijino Ime prihvaća, voli i pozdravlja. Kažu da im ništa ne treba, da imaju svoje šatore u kojima spavaju, uvijek su zajedno. Kap su u moru muslimana, s kojima su cijelo vrijeme na putu, ali se s njima ne druže. „Oni nas ne vole. Ne družimo se… Zapravo – izbjegavamo se! Nositi krunicu oko vrata nama je čast, i samo smo ih dva puta zbog velike opasnosti sakrili i nisu se mogle vidjeti. Moramo reći da nam je ovdje veoma lijepo. Ljudi su prema nama predivni. U mjestu gdje smo prespavali (Beli Manastir) donosili su nam hranu i vodu, a kad smo pješice krenuli prema Osijeku, neke žene su nas povezle autom, besplatno. Vidite i sami. Stalno nam netko nudi nešto i za jelo i za piće. Predivan ste narod! Sad kad smo sreli vas, kad ste nam rekli kako ste i sami ovdje imali iskustvo progonstva, osjećamo se istinski obogaćeni,“ govori djevojka, a ostali potvrđuju osmijehom. Nevjerojatno je koliko optimizma ima u njhovim riječima i na njihovim licima. Ipak, svjesni su trenutka u kojem žive. Dok razgovaraju – vode računa da ne propuste obavijesti o autobusu ili vlaku koji će ih odvesti dalje – ne znaju kamo, ni kojim putem, ali im je svakako cilj – stići u Nizozemsku. Poštuju odluke svojih roditelja koji ne žele napustiti svoju domovinu i svoju Crkvu i po cijenu mučeništva, ali za sebe tamo ne vide budućnosti, premda su kršćani u Siriji uglavnom bolje stojeći i obrazovaniji građani. U Nizozemskoj će pokušati izgraditi posve novi život, a Katoličkoj Crkvi tamo – donijeti svježinu proživljene vjere. Govore kako će se u budućnosti Europa naći pred teškim problemima, jer oni prate njihove portale na arapskom i shvaćaju s kolikim entuzijazmom mladi muslimani pokušavaju doći u Europu s jasnim ciljem da je jednom – na sve načine, uključujući i vjerski – pokore! Čak i svoju djecu koriste kao „vizu“ da što lakše dođu do bogatih zemalja zapadne i sjeverne Europe. Rastajemo se srdačno, zagrljajem. Oni uzimaju svoje ruksake, ustaju i odlaze – čekajući vlak ili autobus koji će ih odvesti do Mađarske i vjeruju da će uz Božju i Gospinu pomoć stići u Nizozemsku, gdje ih čeka sestra kod koje će odsjesti i potom – dovesti svoje supruge i djecu. U isto vrijeme dok se s njima pozdravljamo – jedna je osječka obitelj iz prtljažnika svoga automobila nosi cijela pakovanja raznih potrepština kao pomoć izbjeglicama na autobusnom kolodvoru. Kad dođu ovako teške situacije i potrebe ljudi, bez obzira odakle dolaze i tko su oni – moj narod pokazuje svu raskoš svoje dobrote. U isto vrijeme pored njihova automobila zaustavljaju se dva taxi vozila. Čujemo kako se nekoliko mladih ljudi i žena, tipičnog muslimanskog „imidža“ obraćaju taksistima jednom, jedinom riječju: „Zagreb“ i ulaze u aute. „U Zagreb, taxijem? Tko si to može priuštiti?“ pitam se zbunjena, dok u ruci prebirem krunicu, Gospinu sličicu, križić i novčić, dar mladih Sirijaca, katolika, i molimo da ih njihovi anđeli čuvari, u Isusovo i Marijino Ime, vode na putu.
Ana Penić|duhos.com