Čitam knjigu „Život blažene Djevice Marije“, bilješke jedne vidjelice. Knjiga je vrlo zanimljiva, donosi pojedine događaje iz života Isusove Majke kako ih je vidjela, danas blažena, redovnica Anna Katharina Emmerich koja je umrla 1824. godine.
Stranice označavam jednim papirićem na kojem piše samo – Višnja. Višnja je jedna od djevojaka koja je u utorak, kad je pater Arek zamolio da svatko od nas stavi papirić sa svojim imenom u košaricu, ispisala svoje ime, stavila ga u košaricu, a ja sam ga izvukla kad smo izlazili iz crkve sv. Ćirila i Metoda. Svi koji smo uzeli papiriće obvezali smo se da ćemo za osobu čije smo ime izvukli – moliti svaki dan. Ja sam izvukla – Višnju! I sad svaki dan molim za nju te mi to je vrlo šarmantno; moji bi učenici rekli „cool“. Ja ne znam koja je to djevojka, ne znam ni kako izgleda, ni što studira, ni je li uopće studentica. Ja ne znam, ali Bog zna! On ju je želio prije postanka svijeta, dao joj tijelo i dušu, poznato mu je njezino lice i sav njezin život. On ju je od vječnosti „imenom zazvao“ i njezino ime zapisano je u njegove dlanove. Nebeski otac zna što joj priprema u životu, ima u nju povjerenja i s razlogom je povjerio baš meni da se za nju molim. Sa zrncem humora, zahvalna na Božjem povjerenju, to rado činim. Od srca pozdravljam ideju patra Areka da molimo jedni za druge, odnosno da molimo za sasvim određenu osobu koju smo „dobili na slijepo“ i tako širimo Božjii Duh i ozračje Božje ljubavi u našim susretima sa svim licima koje u crkvi sv. Ćirila i Metoda vidimo.
Ideja s imenima osoba za koje ćemo duhovno skrbiti poznata mi je. Mislim da je potekla od nekoga iz hrvatskog Crvenog križa, prije dosta godina, a vrlo su se rado u to uključile sve škole u Hrvatskoj. Projekt se sastojao u sljedećem: svako je dijete u razredu napisalo svoje ime na papirić, presavilo ga i stavilo u nečiju kapu te je svako dijete izvuklo jedno ime, dječaka ili djevojčice, kome će biti do određenog vremena (obično do Božića) „ dobri anđeo“. To je značilo – bdjeti nad tom osobom, braniti je, pomagati joj na svaki način i nikome ne reći tko je koga izvukao kako bi čarolija do blagdana bila potpuna. Biti „dobar anđeo“ bilo je svakome drago. Tek na Božićnoj priredbi, pred kraj polugodišta, svatko je dao poklončić onome kome je bio „dobri anđeo“ i dobio poklon od svog „dobrog anđela“. Bilo je to čudo dobrote i „dobrih vibracija“, kako bismo danas rekli. Taj dan kad bi se otkrilo tko je kome bio anđeo bilo je pravo slavlje dobrote, ljubavi, prihvaćanja i, naravno, smijeha i iznenađenja. Tu nitko nije bio oštećen, nitko razočaran, a svi su bili obogaćeni i oduševljeni… Ozračje se promijenilo tako lako, s tako malo truda da je šteta što to nismo otkrili i ranije.
Osobno, nakon maturalnog putovanja, na kojem sam snažno, neopisivo očaravajuće doživjela ljubav Isusa i Marije, shvatila sam koliko je svaka, ali baš svaka osoba bezmjerno vrijedna u Božjim očima, s koliko je ljubavi stvarana, s kolikom je čežnjom voljena i pozvana na vječni život i potpunu radost. Zato sam počela moliti za one koji su mi u datom trenutku pali na um: političari, pjevači, glumci, sportaši, teroristi, pokvarenjaci, oholice, licemjeri, kao i svi oni s kojima sam na bilo koji način dolazila u kontakt; suputnici u autobusu, vlaku, zrakoplovu, podzemnoj željeznici, u svojoj obitelji, među kolegama, učenicima, profesorima… Shvatila sam da je svaka od tih osoba koje sam srela, ili na bilo koji način bila povezana s njom, pozvana u život s Božjom ljubavlju i da je, na neki način, poslana na moj put baš zato da se molim za nju. Ipak, najangažiranije, s najviše pouzdanja i vjere molila sam za oslobođenje nevinog čovjeka, hrvatskog generala Antu Gotovinu! Naravno, on pojma nije imao da ja postojim, niti je to bilo važno! Činjenica je da je na njegov duhovni račun stizalo toliko molitava nas, anonimnih žena, koje su neumorno i s velikim pouzdanjem molile, da smo na kraju, u to sam sigurna, izmolile veličanstvenu pobjedu istine na Međunarodnom sudu u Haagu i njegovo proglašenje nevinim! Kao „feedback“ ovakvog prihvaćanja života i molitve za sve koje mi Duh Božji stavlja na životni put vratile su mi se lijepe uspomene. To je taj političar? Ah, da, sjećam se, molila sam za njega tada i tada. To je bivši nogometaš? Ah, da! Sjećam se. Molila sam za njega. Košarkaš? Da. Molila sam za njega zajedno s mojim učenicama kojima se jako sviđao onako visok i lijep. Ovaj je pjevač prekrasnih pjesama umro okrijepljen svetim sakramentima? Sjajno! Njegove su mi se pjesme toliko sviđale da sam molila za njega. I tako…uvijek je lijepo sjećati se kako sam za nekoga iz obitelji, škole, s fakulteta, iz Crkve, grada, svijeta – molila, a da oni za koje sam molila o tome ništa nisu znali.! U isto vrijeme, srela sam mnoge koji su, a da ja to nisam znala – molili za mene! Mama mi je, kad sam diplomirala, rekla da je za mene od moje dvanaeste godine za svaki blagdan sv. Ane platila misu. To me duboko dirnulo i obvezalo me da s još više žara i pouzdanja molim za one čije mi ime Duh Božji nadahne i izdiktira, kao što je sad izdiktirao ime Višnja! Pa, Višnja – Bog te blagoslovio, Gospa te čuvala i pratila u sve dane života tvoga. Neka te tvoj pravi anđeo čuvar (kojeg je u tu svrhu „zadužilo“ Presveto Trojstvo) prati s radošću, a ja molim i dalje, s prijedlogom da se i sretnemo.
S ljubavlju,
Ana Penić