„Koje su sličnosti i razlike između Božjega i ljudskoga milosrđa?
Tu se usporedbu može povući za svaku Božju odliku i za svaki njegov atribut. Hoditi putem svetosti znači živjeti u Božjoj prisutnosti, biti neporočan, pružiti drugi obraz, to jest nasljedovati njegovo beskrajno milosrđe.“
(Papa Franjo: “Božje je ime milosrđe“, str. 105)
Već me dugo, dugo, jedna knjiga i jedna misao nije toliko „opila“, oplijenila, oduševila i proširila moje duhovne obzore, kao upravo izašla knjiga razgovora pape Franje s talijanskim novinarom Andreom Tornielijem, pod nazivom „Božje je ime Milosrđe“. Jednostavnost i jasnoća izraza, opipljiva ljubav Božja i Njegova želja da se približi svakomu čovjeku i zagrli ga svojom nježnošću, dobrotom i ljubavlju, tako su nam u toj knjizi bliske da ne čudi što je prvo izdanje „Verbuma“, u 3000 primjeraka prodano – odmah! Ja sam ju u osječkoj Verbumovoj knjžari kupila prvoga dana navečer, a prvi primjerci „planuli“ su čim je knjiga predstavljena u Rimu i – širom svijeta! Iznimna zainteresiranost za Papinu knjigu u kojoj govori koliko je Bog milosrdan, znak je da su mnogi i premnogi ljudi svjesni svoje „ozračenosti“ grijehom, i njegovim posljedicama koje se očituju tjeskobom, nezadovoljstvom, strahovima iz kojih ne vide izlaza, ili ga traže na pogrešnim mjestima.
Pročitala sam je u dahu, i svaku bih rečenicu mogla podvući koliko je znakovita i ohrabrujuća. Papino iskustvo najprije i samoga sebe kao grješnika, pa potom svećenika, ispovjednika – bez obzira je li bio „običan svećenik“, pomoćni biskup, nadbiskup, ili sada kao Papa – dolazi kao melem na ranu, koja, kad ju ne priznajemo, potiho krvari i „siše“ iz duše život, mir i radost. Svatko bi se od nas, kad se pogledamo u ogledalo Božjega milosrđa, mogao pitati kao Papa kad je išao u zatvore posjećivati i ispovijedati zatvorenike: “Zašto su u zatvoru oni, a ne ja?“ On nas ohrabruje evanđeoskim srcem papā Koncila i postkoncilskoga vremena, jer su svi od sv. Ivana XXIII. do Benedikta XVI., i njega danas, bili očarani sviješću o beskrajnomu Božjemu milosrđu, kao neprocjenjivomu blagu Crkve, koje je ponuđeno po Isusu Kristu suvremenomu čovjeku i svijetu, zaraženomu svakom vrstom grijeha. Isus nam je objavio Milosrdnoga Oca svih ljudi. Papa spominje najvažnije scene iz Evanđelja i Staroga Zavjeta (Knjiga Ezekiela) kako bi nam posvijestio i pripremio nas za prihvaćanje gotovo neshvatljive ljubavi Božje i Njegova milosrđa spram svakoga, pogotovo grješnoga i posrnuloga čovjeka koji se kaje, kojemu je žao što je bio takav kakav je…
Bog se upravo i utjelovio i došao među nas i objavio se kao milosrdan Bog da nam vrati život, puninu života, mira i radosti, govori nam Papa i ohrabruje nas da pođemo na izvore milosrđa – na priznavanje osobnih grijeha, osobne grešnosti i traženja Božjega oproštenja u osobnoj ispovijedi pred svećenikom. Osobno – volio je ispovijedati i kao svećenik, i kao biskup, i sad, kad je Papa, premda nema mnogo prilike za to. On ističe da grijeh nije mrlja, pa da je dovoljno otići u čistionicu, dopustiti da se „na suho“ otkloni i nastaviti život kao prije; grijeh je, naglašava Papa, rana, treba je liječiti, previjati, i odlazak na ispovijed nije kao odnošenje odjeće u kemijsku čistionicu. S druge strane, ističe Papa, ispovjedaonica ne smije biti „sprava za mučenje“ raskajana grešnika, nego, po uzoru Oca iz prispodobe o izgubljenu sinu, zagrljaj Oca nebeskoga i njegova izranjena djeteta.
Ta je knjiga, svaka njezina stranica, i slavlje i sjaj sakramenta ispovijedi. Papa ne umanjuje ni grijehe, ni grešnost svakoga čovjeka, ali upravo u Božjemu milosrđu, koje se izlijeva po sakramentu ispovijedi, vidi jedini pravi lijek svakoj, ma kako teško uprljanoj duši bilo kojim grijehom. Čitajući njegove odgovore na pitanja novinara Tornielija, shvaćamo zašto je za zaštitnike Godine milosrđa proglasio sv. Padra Pija i „našega sv. Bogdana Mandića“, zanimljivo – obojica su postala sveta u jednostavnosti osobnoga života i u poniznomu služenju grešnicima koji su im, raskajani, dolazili na ispovijed! Papa za svakoga grešnika, čak i „onoga kojemu je žao što mu nije žao za razvratan život koji je vodio“, a nalazi se u smrtnoj opasnosti vidi „slamku spasa“, „pukotinu kajanja“ u koji može ući Božje milosrđe, i po tomu milosrđu mu podariti puninu ljudskoga dostojanstva u dobroj i iskrenoj ispovijedi. One koji se ispovijedaju iz navike, ili bez pravoga pokajanja upućuje na solidniju pripravu za ispovijed i iskreniji ispit savjesti. Jer, tek onaj koji je iskusio svu blagodat Božjega milosrđa, može osjetiti i ljepotu ljudskoga dostojanstva i ljubljenoga Božjega djeteta. On i stid i kajanje vidi kao velike milosti i preporučuje da se molimo „za milost stida“, kao što s druge strane, korupciju i oholost vidi kao nespojivu s prihvaćanjem milosrđa. Onaj koji živi koruptivno, koji s visoka gleda drugoga čovjeka i ponižava ga, isti je kao farizej iz Isusove prispodobe o samodostatnomu farizeju, koji se divi samomu sebi, nasuprot kajanju carinika, koji je svjestan potrebe Božjega milosrđa. Znakovit je primjer „pobožnoga čovjeka“ iz Južne Amerike, koji je svake nedjelje išao na svetu misu, ali u isto vrijeme sluškinju svoje obitelji seksualno iskorištavao, jer je, po njegovu mišljenju „ona tamo zato da ispunjava sve njegove želje“. Zlo je u tome što on uopće ne vidi ikakva zla u svomu činu – niti da je preljubnik, niti da ponižava drugo ljudsko biće u njegovu dostojantsvu. Tu nema ni kajanja, niti ikakve želje da išta u svomu životu promijeni. Ta zatvorenost u osobnu oholost zapreka je Božjemu milosrđu u njegovoj duši, naglašava Papa.
Zanimljivo je kako Papa objašnjava popularnost mnogih gatara među kršćanima: ljudi idu tamo gdje će naći nekoga spremnoga da ga sluša i sasluša! Zato govori o „teologiji uha“, umijeću slušanja, koja spadaju u „duhovna djela milosrđa“. U posljednjemu poglavlju „Da se oživi Jubilej“ ističe da tjelesna djela milosrđa prate duhovna djela milosrđa; “dvoumna savjetovati; neuka poučiti; grješnika pokarati; žalosna i nevoljna utješiti; uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi; za žive i mrtve Boga moliti.“
Podsjetimo se na prva četiri djela milosrđa: zar se ona ne odnose na ono što smo nazvali „apostolatom uha“? Približiti se, znati slušati, savjetovati, poučavati prvenstveno svojim svjedočenjem. U prihvaćanju marginaliziranoga koji je ranjen u tijelu i u prihvaćanju grešnika koji je ranjen u duši na kocki je naša vjerodostojnost kao kršćana. Sjetimo se uvijek riječi svetoga Ivana od Križa: “U predvečerje života bit ćemo suđeni po ljubavi.“
A mi, vjernici, kako bismo mogli reagirati drugačije na sve što smo čuli na Papinim propovijedima i pročitali u toj knjizi intervjua, nego tako da se, svjesni svoje grešnosti, bacimo u naručje Milosrdnoga Oca s punim povjerenjem da će nas prihvatiti u čvrsti zagrljaj, s ljubavlju!
Hvala Bogu, u Hrvatskoj još uvijek postoji tradicija ispovijedanja. Imamo dosta ispovjedaonica i ispovjednika. Korizma je! Prava prilika i pravo vrijeme da ih potražimo, i da osjetimo puninu radosti djeteta Božjega kojemu je sve oprošteno, jer je mnogo ljubio!
Ana Penić