„U Meksiku ću gledati u oči Djevice Marije i moliti ju da nas uvijek gleda s milosrđem. Ja joj povjeravam svoje putovanje.“
Papa Franjo je na svojem putu po najmnogoljudnijem katoličkom kontinentu na svijetu počeo s blagoslovom Gospe i duha Njezine ljepote, dobrote i ljubavi.
Imala sam radost sudjelovati na Međunarodnom susretu osoba posvećenog života koji se održavao u Rimu od 28. siječnja do 2. veljače 2016. godine pod geslom: „Posvećeni život u zajednici“. Bilo je to iskustvo susreta redovnika, redovnica, osoba posvećenog života u svijetu, susret s licima sa svih strana svijeta. Oko 6000 sudionika tijekom tjedan dana svojim su prisustvom u različitosti odjeće, lica i životne dobi pokazali kako je Duh Sveti i danas zaigran, mladolik, kreativan, kako je Crkva i danas, kao i na prve Duhove u Jeruzalemu, spremna „vatrom i vjetrom“ Duha Božjega – obogaćivati svijet i život činiti ljepšim i bogatijim. Sa svih strana svijeta i sa svih kontinenata došli su mladi redovnici (u manjem broju) i redovnice kontemplativnih redova i apostolskog žara u svom javnom djelovanju, te laici koji su Bogu posvetili svoj život „živeći u svijetu, ali ne biti od svijeta“. Na Trgu sv. Petra i u sjeni kolonada prepoznali su se bliskima i radosnima.
Srijeda, 27. siječnja 2016.
Stižem u Rim. Noć je. S osobljem „Domus Croata“ koje me čeka na stanici Termine dolazim u ovaj hrvatski kutak u srcu Katoličke Crkve. Bazilika sv. Petra srce je svih katolika svijeta s kojima, ma gdje bili, žive i Hrvati. Tijekom sljedećih dana ovo će biti i moj dom. Odavdje ću odlaziti na susrete i predavanja, ovamo ću se vraćati obogaćena duhovnim, kulturnim i općeljudskim vrijednostima koje Rim i ovaj Susret nude. Mladi volonteri Mia i Ivan, Splićani, sad su mi vodiči koji me vode do određenih mjesta na kojima se Susreti događaju i vraćaju u ovaj hodočasnički dom gdje se zaista osjećam – kod kuće.
Četvrtak, 28. siječnja 2016.
Na putu do Vatikana, već u podzemnoj željeznici susrećem nekoliko časnih sestara. Tiho razgovaraju. Izmjenjujemo osmijehe. Sporazumijevamo se teško jer govore španjolski koji ne razumijem. I one su sudionice Susreta koje dolaze iz Južne Amerike. Već znaju put do mjesta gdje se moramo prijaviti i podići potrebne pisane materijale. Prijavljujem se i ja. Dan završava impresivnim događajem u samoj Bazilici – večernja molitva – na različitim jezicima. Prizor je spektakularan! Na koju god stranu pogledamo – vidimo radosna, ali u isto vrijeme sabrana lica redovnica i redovnika odjevenih u neke prepoznatljive, ali i neke neobično dizajnirane habite i pokrivala za glavu, te neočekivano mnogo vjernica – laikinja posvećenog života i nešto manje – muškaraca. Neki su iznenađeni detaljnom pretragom prtljage i odjeće koja se vrši na ulazu u kolonade i u baziliku. Vrijeme opasnosti od terorizma došlo je i do Rima.
Petak, 29. siječnja 2016.
Sad smo već svjesni da nema ulaska ni u dvoranu Pavla VI. dok ne prođemo sigurnosnu kontrolu. Stajem pokraj nekoliko gospođa u civilu, ali s prepoznatljivim znakom ovog Susreta osoba posvećenog života: platnenom torbom, osobnom karticom koju imamo kao lančić oko vrata, bedžom i vedrinom. Već smo shvatili da se riječima teško sporazumijevamo jer je, među prisutnim redovnicama, redovnicima i laicima, najviše onih koji govore španjolski, pa talijanski jezik i tek zatim – engleski. Obraćam se gospođama (na engleskom) koje rado prihvaćaju razgovor dok čekamo u redu za pregled. Amerikanke su i članice Svjetovnih instituta, a jedna od njih je najodgovornija za sve Svjetovne institute u SAD-u. Upoznajemo se. Tek sad se vidi koliko je ovaj Susret, kongres, seminar ili kako ga već želimo nazvati – impresivan: red je nepregledan. Nakon sigurnosnog pregleda svi tiho i u grupama ulazimo u prostranu dvoranu Pavla VI. Ovaj prostor, poznat iz mnogih TV izvještaja sad je pun posvećenih lica. Predavače, koji redom govore – talijanski, španjolski i francuski slušamo posredstvom simultanih prevoditelja na engleski. Tješimo se s time da ćemo sve moći pročitati na službenoj web-stranici. Radost je ipak velika. Svi ovdje prisutni u ime svojih zajednica pokazuju snagu „sjemena gorušičina“, „zrnca soli“ kojim Crkva danas nudi Isusovu nesebičnu, mističnu ljubav, svoje milosrđe koje ne poznaje nikakvih granica i nudi Njegov sveti nauk. Ni tijekom predavanja, ni u pauzama nema ozračja prpošnosti, veselosti, dizanja ruku i pljeskanja kakve susrećemo na karizmatskim susretima. Zanimljivo! Tijekom svih dana ovog Kongresa u blizini sv. Petra nismo sreli nijednog redovnika ili redovnicu s gitarom. Tu su sudionici bez obzira odakle dolazili, koliko stari (ili mladi) bili – tihi, suzdržani, pažljivi, zainteresirani, a ipak – opušteni i vedri. Njihova lica jednostavno zrače! Međusobno se druže – po jezicima kojim govore ili redovničkim zajednicama kojima pripadaju. Zanimljivo je promatrati uniforme: ima egzotičnih koje su izraz podneblja i kulture kojoj pripadaju. Rim, bazilika sv. Petra i papa tri su riječi koje nas sve povezuju: svi smo tu jer volimo Isusa, Njegovu Majku i Sv. Oca papu Franju i želimo sve svoje talente, duhovnu ljepotu i ljubav koju smo iskusili u ime Crkve darivati ljudima – ma gdje bili! Prelijepo je to zajedništvo u Bogu bez obzira na boju kože, odjeće, životnu dob ili zajednicu kojoj pripadamo. Nakon predavanja razgovaram s gospođama iz Irske. Predstavljaju se kao „Isusove supruge“: nose vjenčani prsten i s ponosom govore kako je upravo ovakav način posvećenog djevičanstva danas dar i dah Duha Svetoga za koji se opredjeljuje sve više mladih intelektualki. One su nasljednice prve Djevice – Isusove Majke, ali i đakonisa iz prve Crkve. Dotičemo se pitanja mladih hrvatskih obitelji koje odlaze, mnoge zauvijek, u Irsku. „To su divni mladi ljudi. Dobri, obrazovani, marljivi, pouzdani, pristojni, a uz to su katolici. Osnažili su irski narod jer dolaze sa svojim obiteljima, a jer su katolici (uz Poljake i Litvance, također imigrante) – veliko su ohrabrenje za posrnulu Katoličku Crkvu u Irskoj. Drago mi je što su mladi Hrvati tako lijepo primljeni, ali mi je žao što su uopće morali napustiti svoju domovinu gdje su – itekako potrebni, baš takvi: marljivi, dobri, obrazovani, pristojni i dobri katolici.
Poslijepodne prisustvujemo susretu i predavanjima samo za članove Svjetovnih isntituta. Uz uglavnom žene, tu je nekoliko muškaraca. Gospodin do mene se predstavlja: on je vjernik, laik, član Svjetovnog instituta i dolazi iz Brazila. Gospođe koje su oko mene su iz Meksika, Bolivije i Argentine. Tek sad postajemo svjesni da je najbrojnija grupa članica i članova – laika koji se zavjetima poslušnosti, siromaštva i čistoće posvećuju Bogu i Crkvi dolaze iz Latinske Amerike. Upravo zahvaljujući toj činjenici španjolski jezik je najviše prisutan i među predavačima. Sve iznenađuje „biblijski šarm“ Duha Svetoga: po cijelom svijetu nastaju nove redovničke ili laičke zajednice te novi oblici posvećenog života koji u sredinama u kojima žive – odgovaraju na duhovne i tjelesne potrebe ljudi, kojima ih Božja providnost šalje. Posvećene djevice, rođene u Nigeriji, djeluju u Londonu, Talijanke u Nigeriji, redovnice iz Brazila djeluju u Indoneziji, „Isusove supruge“, „Red Djevica“, ponosno nose svoje „vjenčane prstene“ „djevičanskog braka s Isusom“ i u Africi, i u Aziji, i u Birmighamu, i u Manchesteru, i u Dublinu, i u mnogim mjestima SAD-a. I dok Crkva u nekim krajevima ima sve starije redovnike, redovnice i laike posvećenog života, na nekim drugim upravo novi oblici posvećenja i evangelizacije među mladim ljudima cvjetaju.
Zanimljivo je bilo tijekom diskusije o obitelji i njezinim problemima u jezičnim skupinama. Shvatili smo da su problemi obitelji uglavnom isti: sve je manje tradicionalnih obitelji u kojima su roditelji i djeca zajedno i gdje se svi međusobno poštuju i prihvaćaju. Bračna vjernost, pa i sam brak, pogotovo u urbanim sredinama, sve su upitniji. Negdje više ne postoje ni uspomene na obitelj koja je stvarala kršćansku kulturu i živjela svoj identitet iz nauka Crkve. Izranjane žene i muškarci koji su rasli uz samo jednog roditelja (uglavnom majke) danas kao roditelji ne mogu svojoj djeci stvoriti život i pružiti ljubav koja je krasila obitelji Marije i Josipa iz Nazareta. Stariji su članovi obitelji, nažalost, svugdje sve osamljeniji. Izdvaja se iskustvo s Filipina gdje ljudima starijims od 60 godina pomaže država, tako da se tamo sigurnije osjeća djed nego unuk. Zato je pravo osvježenje bilo čuti što se događa u Hrvatskoj među mladim katolicima, koji u najvećim hrvatskim sveučilišnim gradovima otkrivaju čar i ljepotu predbračne čistiće te biblijsku ljepotu braka, obitelji i roditeljstva. Sve je počelo od nekoliko sveučilišnih kapelana, mladih svećenika, koji su u različitim gradovima, ali u isto vrijeme prije nekoliko godina, ohrabrivali mladiće i djevojke na prihvaćanje Isusovog nauka o Crkvi i „teologije tijela“ pape Ivana Pavla II. Plod ovakvog pristupa ljubavi i braku je opipljiv: mladi, akademski obrazovani ljudi u parovima javno obećavaju da će živjeti prije braka u suzdržanosti, a u braku – u skladu s naukom Crkve. U Osijeku je, gradu u kojem živi i studira 20 000 studenata, petnaestak mladića i djevojaka odlučilo postati redovnikom, svećenikom ili redovnicom, a isto toliko je bračnih parova koji su danas uspješni akademski građani, ali i sretni, obiteljski ljudi.
I tako – iz dana u dan. Svaki dan je pun događanja, predavanja, slavljenja svetih misa. Toliko posvećenih muškaraca i žena svih životnih dobi koji po grupama, ili pojedinačno, po trgovima, ulicama i prelijepim prostorima Rima u blizini Bazilike sv. Petra šetaju, fotografiraju se, kupuju krunice ili „svete slike“.
Ponedjeljak, 1. veljače 2016.
Prije podne je audijencija Sv. Oca u dvorani Pavla VI. pa stoga, i kontrola traje duže. Ulica kojom idem do Bazilike i Trga sv. Petra je tiha. Jedine osobe koje susrećem su redovnici, redovnice i laici. Svi žurimo da što prije stignemo na vrijeme. Već se prepoznajemo, smiješkom pozdravljamo i žurimo k Trgu i kolonadama. Hodam sigurno, prepoznajem izloge pored kojih prolazim – i u trenu me obuzima neugodnost i tjeskoba. U svom ponašanju vidim lice iz Isusove parabole o milosrdnom Samarijancu i to – pogrešno lice. Točno ispred trgovine pored koje prolazim, na pragu ulaznih vrata, jedna se žena neodređenih godina budi. Beskućnica! Sjeda, trlja oči, češlja se. Pored nje su stare, izgužvane, iznošene cipele, a umjesto pokrivača ima neku trošnu, zgužvanu krpu. Leđima je naslonjena na dovratnik. Postelja joj je „raspakirana“ kartonska kutija. Prizor je biblijski „preslikan“. Ne zaustavljam se, već prolazim. „Moram stići na vrijeme da prisustvujem susretu sa Svetim Ocem!“; „Ne znam jezik i ne znam što bih joj rekla“; „Nemam novca i nikako joj ne mogu pomoći! Uostalom, zašto je u Rimu? Zar u cijeloj Italiji nema ni jednog mjesta gdje bi ova žena mogla prespavati, osim ovog praga na vratima nedaleko ‘crkve svih crkava u srcu Katoličke Crkve?’“, u mislima se opravdavam. U duši čujem pitanje: „Bi li Gospa tako postupila? Bi li Majka Terezija ovako postupila?“ Na poslijepodnevnom okupljanju članova svjetovnih instituta to je pitanje postavila svima nama jedna sudionica Kongresa. Nitko joj nije odgovorio.
Nakon zaključnih izlaganja predstavnika svih oblika posvećenog života – dugo čekamo Sv. Oca. Slikoviti stražari papine Švicarske garde nalaze se na svim izlazima iz dvorane. U trenutku kad papa ulazi ozračje je spektakla koje nalazimo na koncertima pop zvijezda: pljesak, bljesak mobitela, uzvici, pjesme na španjolskom i talijanskom sa svih strana. Papa uzvraća blagoslovom i osmijehom. Po dolasku na pozornicu najprije se poklanja pred Marijinim kipom, a zatim sluša kardinala koji ga u ime svih prisutnih pozdravlja. Uzvraća čitanjem pripremljenog govora, a nakon govora odlaže svoje papire i naočale stavlja u džep te počinje svoj govor „iz srca“. Najviše odjekuje njegov govor o ogovaranju u zajednicama, koje je najopasnije za život zajednice. A nova zvanja bit će plod ako se u zajednicama moli ustrajnošću i strašću Samuelove majke. Papa se dugo zadržava u dvorani i pozdravlja očinskim zagrljajem one koji su mu blizu. Sve završava molitvom „Zdravo Marijo“.
Navečer je svečani koncert i dvorani Pavla VI. Dvorana je ispunjena do posljednjeg mjesta! Predivno!
Utorak, 2. veljače 2016. (posljednji dan Susreta)
Blagdan je Svijećnice. Vrijeme je toplo i proljetno. Mlade djevojke polažu svoje privremene zavjete čistoće. Toliko su očarane svojim odlukama i hrabrošću djevičanskog života u svijetu da su sigurne da su jedinstvene. Tek sad u Rimu shvaćamo – u isto vrijeme, daleko od medijskih reflektora, mikrofona i novinarskih izvještaja, na različitim mjestima i u različitim okolnostima nastajale su zajednice mladih djevojaka i mladića koji su se željeli posvetiti Bogu na nov, ali aktualan način; ostati u svijetu, ali ne biti od svijeta. Danas u Rimu hodočastimo „Svetom godinom milosrđa“ jubilejskim bazilikama: sveta Marija Velika, sveti Ivan Lateranski, sveti Pavao izvan zidina, a hodočašće završava svečanom Misom u bazilici sv. Petra koju služi služi Sveti Otac. Promatram „egzotičan“ prizor: kardinal Joao Braz de Aviz u crkvi Marije Velike, nakon jubilejske molitve koju je predvodio na španjolskom, ponizno staje u red za Ispovijed. Ispred njega mnoge redovnice, iza njega – također. Prebirem po sjećanjima: nikada nisam vidjela ni svećenika, ni biskupa u ni u jednom Marijinu svetištu da ovako jednostavno, s Božjim narodom čeka u redu za Ispovijed. Ispred bazilike sv. Ivana Laterenskog pitam dvije redovnice kako mogu doći do bazilike sv. Pavla izvan zidina. Obraća mi se jedna od njih: sitna, nasmiješena, vidi se da je u Italiji strankinja. Na talijanskom jeziku obraća se se svojoj, mnogo višoj i starijoj, susestri da provjeri je li mi dala točna uputstva. Pripadaju istoj redovničkoj zajednici, a poglavarica je – ova „redovničica“ – Indijka, koja izgleda kao djevojčica. Talijanka ljubazno objašnjava kojim putem trebam krenuti, u koji autobus ući i na kojoj stanici trebam izaći, a njena poglavarica sve prevodi na engleski. Na kraju talijanska redovnica sklopljenih ruku na istočnjački način i naklonom glave govori svojoj poglavarici: „Časna majko, hvala Vam“ i sa mnom ide do autobusnog stajališta. Šarmantno!
Susret sa Sv. Ocem tijekom svečane Mise u bazilici sv. Petra počinje u 17.30. Dan je vrlo topao, ali se već poslijepodne naoblačuje i uvečer je već hladno. Oko 15h prizor je jednostavno predivan: kao beskrajne rijeke, iz pristupnih ulica dolaze u svojim „odorama“ mladi redovnici, redovnice, bogoslovi, svećenici – nikad ne bismo pomislili da je toliko mladih ljudi danas spremno sav svoj život posvetiti Isusu Kristu i Katoličkoj Crkvi. Svih šest tisuća muškaraca i žena pristiglih ovamo iz doslovce svih krajeva svijeta – od Argentine do Quebecka, od Burkine Faso i Južne Afrike do Indije i Indonezije spremno je poći za Isusom. To je samo zrnce soli u cjelokupnoj populaciji svijeta, ali zahvalni smo Svetom Ocu što je potaknuo ovu ideju da se osobe posvećenog života okupe u Rimu i tako se međusobno upoznaju i – radošću, ljepotom, dobrotom i ljubavlju međusobno ohrabre i obogate. Poput vojnih parada i ovaj ulazak u Baziliku traje satima. Različitost redovničke odjeće ne umanjuje fascinantnost ovog prizora, dapače, pokazuje svu razigranost, ljubav i maštovitost Duha Svetoga u našem vremenu. Iako svi imamo uredne ulaznice za ulazak u Baziliku, ne stanemo svi pa Svetu Misu pratimo na Trgu, gdje su montirani veliki ekrani. Papa propovijeda na talijanskom. Na kraju se pojavljuje na Trgu i pozdravlja sve one koji nisu mogli ući u crkvu.
Srijeda, 3. veljače 2016.
Bazilika sv. Petra, Trg ispred nje, kao i ulice koje vode do Trga djeluju pusto: tek grupe turista fotografiraju baziliku i Trg. U bazilici je Misa za hodočasnike iz jedne talijanske pokrajine i katolike Singapura. Misu koncelebriraju njihovi biskupi. Katolici – bez obzira odakle dolaze – u ovoj bazilici osjećaju: „Ovo je moj duhovni dom!“ Dolazim do oltara gdje je položeno tijelo omiljenog pape sv. Ivana Pavla II. Sjećam se mlade Belgijanke koja ga je tijekom susreta na Trgu, Jubilarne 2000. godine snimala i s nježnošću govorila: „Pogledajte, nije li prekrasan!“ Ovaj Sveti Papa zaista je prekrasan. I sada mladići i djevojke sa školskim ruksacima dolaze u malim grupama ispred njegova groba i u tišini mole! Sigurna sam da je i za njih danas Isusova Crkva svjetlost i spasenje.
Četvrtak, 4. veljače 2016.
Rim napuštam sa zahvalnošću i molitvom. Na aerodromu Fiumicino ulazim u zrakoplov Air Serbia. Stjuardese su odjevene u jednostavne, lijepe plave kostime i bijele bluze. Ukras su im plavobijele marame – sve Marijine boje. To kažem sjuardesi, a ona mi odgovara: „Pa, moramo biti pristojno odjevene“. Katolicima su ove boje vrlo drage. Ne znam postoje li u Pravoslavnoj Crkvi žene koje Bogorodicu nasljeduju djevičanski živeći u svijetu. Ako postoje – pozdravljam ih srcem i Marijinom ljepotom, dobrotom i ljubavlju!
Ana Penić