Prispodobe u evanđeljima svojevrsna su antiretorika. Dok uvježbani govornici koriste stilske figure kako bi hermetički zatvorili ili „zamutili“ pravi smisao, zadivili slušatelje svojim nastupom ili možda isključili nepoželjne slušatelje, Isus govorom u prispodobama ne prikriva smisao nego ga čini jasnijim i ne isključuje nikoga iz slušateljskoga kruga. Ipak, to ne znači da se on nije služio govorničkim umijećem koje je dolazilo odozgor, i pred kojim su i neprijatelji ostali razoružani: Nikada nitko nije tako govorio (Iv 7, 46).
Umjesto izravne pouke ili odgovora znatiželjnicima koji ga iskušavaju, Isus posrednim putem – putem prispodoba i kratkih priča – privlači pozornost slušatelja kako bi im za kognitivni napor razumijevanja zauzvrat pružio užitak vlastitoga zaključivanja, poštujući drevno retoričko pravilo po kojemu vlastita spoznaja najviše veseli. Tako je i u trima prispodobama iz Lukina evanđelja (Lk 15, 1-32). Na mrmljanja farizeja i pismoznanaca što se on kao pravednik druži s grješnicima, Isus ne odgovara izravno nego uz pomoć bliskih razumljivih sličica iz svakodnevnoga života. Najveća je radost pronaći/povratiti izgubljeno: izgubljenu ovcu, izgubljenu drahmu, izgubljenoga sina.
U nevinoj formi kratke priče o povratku izgubljenoga sina otkriva se neizrecivo otajstvo milosrdne ljubavi nebeskoga Oca. Ona je u isto vrijeme svevremenski model za imitaciju upućen nama: Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan (Lk 6, 36).
R.P.