Živim u vremenu pobrkanih vrijednosti. Istinske se i iskonske vrijednosti preispituju, karakteriziraju, relativiziraju i omalovažavaju. Proglašavaju sumnjivima, često nepotrebnima.
Istovremeno, proklamiraju se antivrijednosti kao stil života, vlastiti stav, pravo na različitost, novo doba i sili se čovjeka da postane normom samom sebi.
U tom okruženju ustajem i ja ujutro radosna što je novi dan, gle, nastao. Udišem svježinu zraka, svjesna da sam okrijepljena snom i životom. Radujem se poslu, odnosu s ljudima, novim spoznajama, otkrićima. Zapljuskuju me žalosti zbog nepronalaženja sugovornika, zbog sporog napretka, male učinkovitosti. Opet mi naiđe val nježnosti i dobrote čovjeka, prirode; osjetim: Bog je sve u svemu. Hrabro i uspravno krenem u dan, a dočeka me poniženje, tvrda riječ, osuda. Savijam se tako pod teretom krivnje, nerazumijevajući gdje je nestala zraka jutarnjega sunca, kako to da sam opet pogriješila. Znam: treba ići dalje, ljubeći, iako boli, iako nema utjehe.
Osjetim tada da mi je sav bitak u Bogu. Nedjeljivo sam vezana za Krista uskrsnuloga, pa stoga i za čovjeka, i stvari i prirodu. I sve što osjećam i jesam, Bog nadmašuje. I tama više nije teška, ni jadna, ni neprolazna.
Poklanjam se Bogu, uvečer, znajući da ništa nije pomutilo jasnoću ljubavi kojom me grlio, silinu Riječi kojom me hrabrio i čvrstoću ruke kojom me vodio.
prof. dr. sc. Marcela Šperanda | duhos.com