SVJETLO U NAMA

I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć (Post 1, 3-4).
Bog je u svakoga od nas stavio djelić toga svjetla. Posadio ga je u tvoje srce prilikom tvog rođenja i dao ti je zadatak da to svjetlo čuvaš i održavaš dok On svjetlo sadi dalje u druge ljude. Ako bude problema sa svjetlom, rekao nam je da ga zovemo. Ne moramo pisati zamolbe kako bi On došao, samo ga trebamo pozvati, iskreno i sa srcem. I On će doći. Pogledat će što nije u redu sa svjetlom, dati nam upute što trebamo napraviti kako bi svjetlo jače svijetlilo. I cijeli se naš život svede na to svjetlo. Postoje trenuci kada sami sebe gledamo i govorimo si: „Hej. Dobra sam osoba. Super mi ide. Osjećam da sam tu gdje trebam biti, imam svoju misiju, imam ljude koje volim, pomažem drugima. Sve je u najboljem redu.“ U tim vremenima svjetlo je najjače. To se zove ispunjenost i sreća. Ali, nažalost, postoje i ovi drugi trenuci. I nekako imam dojam da sve češće svjetlo u nama jenjava. Žurimo. To je sve. Bacili smo se u potragu. Želimo novac, želimo uspjeti, želimo pronaći ljubav svog života. Sve odmah i sada. Bez nekih prevelikih muka. I u toj žurbi zaboravimo stati na semafor i pogledati svijetli li svjetlo koje je Bog posadio. Ako vidimo da ne svijetli, već nas je strah i zazvati Ga da nam pomogne ponovno to svjetlo upaliti. Neće svjetlo u nama gorjeti ako se samo posvetimo samima sebi i tako idemo kroz život. Ne možemo sami! Treba nam Bog, a mi trebamo druge ljude. A oni trebaju nas. Bog treba nas. Da nas nije trebao na ovom svijetu, ne bi nas tu postavio. Zamislite koliko je samo rana potrebno zacijeliti, koliko je osmijeha potrebno donijeti ljudima na lice. Koliko je samo potrebno ljubavi, prijateljstava, zagrljaja, molitve, suosjećanja prema drugima kako bi se svjetlo u nama ponovno upalilo. Pustite svjetlo u sebi da svijetli! Ništa se loše neće dogoditi. Samo dobro. ☺
Andrea Krejči duhos.com