Predragi!
Postoji priča o jednom dječaku koji je odlučio kupiti poklon svome najboljem prijatelju za Božić. Uzeo je svoju ušteđevinu i krenuo u trgovinu. Međutim, štogod bi pogledao i poželio kupiti bilo je preskupo za njega. Tužan, jer nije mogao ništa kupiti vratio se kući. Nakon prespavane noći, rano ujutro, kada je otvorio svoje oči bio je vidno sretan. Došao je na ideju da svome prijatelju pokloni svoju najdražu igračku. Tako je to bio najljepši Božić koji je imao.
Zašto sam ispričao ovu priču? Upravo kako bi vidjeli kako je ovaj dječak ono najdraže odlučio pokloniti. Nije svome prijatelju dao od svoga suviška, nego ono njemu najdragocjenije.
Svi jako dobro znamo ovaj evanđeoski odlomak koji smo čuli. Toliko smo komentara o njemu pročitali ili čuli propovijedi na ovo evanđelje. Ponekad se čini kao da je ta priča toliko poznata da više i ne tražimo neko drugo značenje. Ne čudimo se kada ovaj tekst upotrijebimo za kritiziranje bogatih jer ne daju više. Ili pak, ako govorimo o nepravednoj raspodjeli materijalnih dobara na svjetskoj razini, pa tako onda susrećemo zemlje koje su siromašne, bez hrane, skloništa, obrazovanja i zdravstvene skrbi.
O svemu tome potrebno je govoriti jer je to nešto s čime se suočavamo. Stoga, ako bismo išli u tome smjeru ne bismo pogriješili. Međutim, rekao bih kako se u ovoj priči događa i nešto drugo. Ovdje se radi o nečemu što se tiče svakoga čovjeka. Evanđelje ne govori samo o riznici novca, već je riječ o riznici siromaštva.
Na jednome mjestu pronašao sam jednu molitvu koga glasi: Bože, daj mi bogatstvo siromašnih, jer u tome je moja moć i snaga. Pitamo se kakvo je to bogatstvo? Često gledamo na siromaštvo kao problem koji treba riješiti, a ne kao izvor moći i snage. No, u današnjem evanđelju vidimo da Isus siromaštvo ne postavlja kao problem, već kao vrlinu koju treba usvojiti u svome duhovnome životu. Ova sirota udovica postaje naša učiteljica, jer utjelovljuje vrlinu duhovnog siromaštva. Ne treba joj novac bogataša, duge haljine pismoznanaca ili pozdravi na trgovima, prva mjesta. Prema onome što ima postupa kao da nema, u onom smislu da je sve to dar koji je primila.
Prije nekoliko tjedana u emisiji Provjereno, gledao sam reportažu o jednom siromahu. Dok je voditeljica razgovarala s njime, on je rekao kako je zahvalan na onome što ima, jer ima i gorih slučaja od njega. Voditeljica ga je upitala pa kako može biti gori slučaj od ovoga, a on odgovara: vidite, imate onih koji spavaju po kolodvorima, trgovima, parkovima. Ja ipak imam svoju skromnu kućicu, imam deku s kojom ću se pokriti, imam svoga psa, imam dobre ljude koji mi donesu hranu. Rekao bih da je ovaj siromah prepoznao svoje bogatstvo, jednako kao udovica. Oni vide da i ono što imaju je dar na kojemu mogu zahvaljivati.
Zbog toga udovica može učiniti ono što je nama neshvatljivo. Ona daje zadnja dva novčića koja je imala. Ubacila je sve što je imala, posljednji novčić od kojega je mogla živjeti. Jer što je drugo mogla dati? Ona nema u obilju, već samo svoje siromaštvo.
Bogatstvo siromašnih ne dolazi od stjecanja, već od napuštanja. Prema tome, iz ovoga možemo naučiti kako doći do autentične duhovnosti. Autentična duhovnost je u napuštanju. Moramo napustiti svoje ovisnosti za moći, kontrolom, uspjehom, ugledom. Trebamo napustiti sve svoje iluzije koje stvaramo ili kupujemo kako bismo se osjećali bolje. Duhovno siromaštvo započinje onda kada napustimo one sigurnosti koje polažemo samo u sebe, u druge ili možda u materijalno. U tome napuštanju susrećemo se sa krhkošću svoga života. Dolazimo do granica između života i smrti, gdje nema jamstva, već samo nada, gdje nema odgovora, već samo vjera, gdje nema sigurnosti, već samo ljubav.
Ako napuštanje naših sigurnosti u nama izaziva strah jer se bojimo da nećemo imati, ne govori li nam to onda da nemamo dovoljno povjerenja u Boga koji nam je rekao da ne budemo zabrinuti za sutrašnji dan, jer se on brine za sve? Ova udovica slika je napuštanja svoje sigurnosti. Evanđelje ne govori što se dalje dogodilo, no možemo pretpostaviti da joj se dogodilo nešto slično kao i udovici s kojom se susreo prorok Ilija.
I ova sirotica iz prvog čitanja Iliji je dala posljednje što je imala. Morala je napustiti sigurnost posljednjeg obroka kako bi uskočila u Božju sigurnost. Božja sigurnost je ona koja nikada ne presušuje. Budimo stoga i mi oni koji ćemo uskakati više u Božju sigurnost, a manje u svoju darujući Bogu ono najdragocjenije što imamo. Ne darujmo Boga sa svojim suviškom, nego s onim svime što imamo – a to je naše srce.
vlč. Mario Žigman