Listam očuvane bilješke i zapise svoje mladosti i među mnogim riječima zapisanima, pa i onima kojima slova nisu dostatna, onima koje stanu tek u zahvalnost sjećanja, u zahvalnost hoda ususret, nailazim ma riječi zapisane negdje potkraj srednjoškolske izobrazbe.
Prepisujem ih ovdje kao da prepisujem svoje djetinjstvo i mladost, svoju dušu:
Potreba svega je biti zajedno
Tražiti i razmišljati zajedno
Nikada ne zastranjujući u mislima
Sve treba biti kao rijeka jedino
Rijeka, da, rijeka jedino i više…
Ali nikako ne kao obale
Nedokučive jedna za drugu
Nedohvatne u sebičnim razmišljanjima
U postojanju razdijeljenih ideala
Kada se sve razvija u jedinstvenosti
Odijeljenoj tankom, uskom pukotinom
I kada nema više tu ničega
Za popuniti, za ispuniti, povezati.
Potreba svega je biti zajedno
Ali ne samo tjelesno nego i duševno,
U svim trenucima traženja svijeta,
Zajedničkih stremljenja srodnih bića,
A ako to, to bitno ne postoji
Sve je kao rastopina težnji
Nedohvatnih trenutaka zajedničke istine
Koja se očituje jedino u sitnim,
Raskidanim pahuljicama tog traženja.
Potreba svega je biti zajedno,
Potreba svega je tražiti zajedno,
Potreba svega je posjedovati zajedno,
I svijest, savjest da bude zajednička.
Duša da bude zajednička.
Razmišljam što bi u ovim riječima, zbog proteklog vremena, zbog stečenog iskustva, trebalo mijenjati – i kako bi. Ne odlučujem se ni kakve preinake. Prepisujem ih doslovce. Tako i tako nijedna ljudska riječ nije savršena. A opet, i takva nesavršena, umije biti sjeme, ponajčešće čak kada čovjek to niti ne sluti i kada to ni sam sebi ne uspijeva biti.
Stjepan Lice
S.Lice: ŽIVOT JE ZALJUBLJEN U TEBE, Zapisi iz svakodnevice, Teovizija, Zagreb, 2004.
Pripremila: Sabina Bačani