Odgovarajući na ovo pitanje, nije dovoljno reći: „Posve.“ ili: „Nedovoljno.“, jer cilj ovog drugog dijela je utvrditi duhovnosti drugih religija te im suprostaviti osobnu kršćansku duhovnost svakoga tko (kao kršćanin) čita ove članke. Nadalje će se utvrditi posebni vidovi kršćanske duhovnosti s trendovima suvremene vjerske prakse. Stoga svatko mora biti vrlo precizan u utvrđivanju na koji se način te na kojim mjestima vjerodostojni kršćanski pogled na svijet uklapa u njegov osobni duhovni život.
Duhovnost drugih religija
Danas se velik broj kršćana, osobito mladih, oduševljava idejama i spisima koji nisu potekli iz judeokršćanske predaje te smatra da u njima nalazi određenu pomoć. Možda to zanimanje nastupa tek nakon što „odustanu od kršćanstva“, a da zapravo nikada nisu ništa saznali o kršćanskoj duhovnoj tradiciji.
Kada se nađete pred pitanjem: „Tražite li kršćanskog Boga?“ nemojte odmah pomisliti da netko želi umanjiti vrijednost ostalih religija. Ne, nego kako je Dalaj lama rekao jednom prilikom, moramo poštovati sve tradicije, ali i priznati kako se međusobno vrlo razlikuju.
Proučavanje osobnoga odnosa s Bogom tvori jedno od najstarijih i najcjelovitijih ljudskih pregnuća. Gotovo je svaka velika kultura iznjedrila ne samo popularnu religioznost nego također duhovnost, koja potječe od pučkih nastojanja pridobivanja božanskih sila putem molitve, ili njihova razumijevanja putem proučavanja znakova. Osim religija koje su proizašle iz Božje objave Abrahamu, razvilo se nekoliko značajnih duhovnih pokreta, uključujući budizam, hinduizam te grčko-rimsku filozofsku religiju, koja je svoj najveći izričaj pronašla u Platonu. Ti se pokreti općenito odlikuju obrascem duhovnoga napretka. To je najznačajniji element koji dijele s kršćanskom duhovnošću. Budući da se pokreti uvelike razlikuju u svome izričaju, ovdje će biti prikazan sažetak njihovih poimanja duhovnoga napretka.
Poput duhovno probuđenoga kršćanina, pojedinac biva sve svjesniji unutarnjega duhovnog zova. Privlači ga jedan od vidova bivanja (koje ponekad intelektualno doživljava kao nebivanje), što vodi do dubokoga osobnog uvjerenja kako u sebi posjeduje iskru Božanskoga. Svijet osjetilâ, kao i unutarnji svijet osjećaja, misli i intuicije, zajedno odgovaraju na tu unutarnju iskru. Tražitelj pronalazi druge, možda učitelja ili gurua, sa sličnim iskustvima i težnjama. Osoba nastoji sve više i više promijeniti ponašanje, nadići one manje duhovne poticaje te živjeti bogolikim životom. Oslanjajući se na božansku pomoć, može saznati više o duhovnim tajnama koje su većini nepoznate. Kada prođe kroz vrata smrti, nada se ući u tijek božanskoga života. Njegov je trajan rast u čistoći života i htijenjâ zapravo priprava za to božansko stanje, bez obzira doživljava li se ono kao bivanje ili nebivanje.
Budući da je većina ljudi, osobito onih koji su uronjeni u duhovnost, svjesna krhkosti vlastite krjeposti, oni koje privlači neopipljiva stvarnost obično zaključuju kako je za put k savršenstvu potrebno i više od jednoga života. Radi toga se reinkarnacija često doživljava kao prihvatljiva teorija. Budući da se duhovni napredak temelji na onome što naučimo (ili ne naučimo u racionalnome smislu), riječ gnosis (znanje) primjenjuje se na nekoliko ovakvih duhovnih pokreta. Na žalost, pojam „gnostičan“ primjenjuje se također na brojne nazovimistične pokrete koji s emeđusobno razlikuju koliko i pučki oblici pobožnosti. Neki su od njih pritom upravo dirljivo duhovni, neki smješni, a neki odbojni.
Kao što smo vidjeli, mnoge mlade kršćane danas privlače ti pokreti; stoga ih je važno pozorno usporediti s iskustvom kršćanstva, ističući istodobno njihove razlike.
M. Bulat