U utorak smo na poseban način razmatrali o svetkovini Svih svetih. Nekako je teško ne primijetiti kako nam je uoči ovih dana, kada se na poseban način prisjećamo onih koji su nas napustili, nametnut svojevrstan interludij blagdana koji su pred nama – Helloween. Danas nam na poseban način odzvanja Isusovo pitanje „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8). Isus nas neće pitati za pastoralne centre, velebne crkvene izgradnje, tribine i događanja. Tražit će našu (ne)vjeru. Zanimljivo je kako ovo pitanje snažno potresa i sve nas koji sinoć nismo izašli van kostimirani u vampire i vještice s bundevom u ruci. Isusovo pitanje zateklo je nespremne i nas koji se nazivamo kršćanima, koji smo na razne načine svjedočili Božjoj veličini i čudesima, a nešto kasnije spremno pokucali tri puta u drvo – zlu ne trebalo, prevencije radi! Isus nas danas opominje kao što je opomenuo i svoje učenike za vrijeme oluje na lađi: „Što ste plašljivi, malovjerni?“ (Mt 8,26).
Bez obzira što ponekad banaliziramo sva naša praznovjerja, opravdavajući ih kao dio baštine i nasljeđa, potrebno je kritički osvrnuti se na činjenice. Zanimljivo je početi od etimologije riječi Helloween, koja potječe kao izvedenica eng. All Hallow´sDay (All-svi, Hallow-svetac, Day-dan), točnije All Hallow´s Evening, čijim skraćivanjem nastaje novi pojam. Upravo na taj dan, kada se mnogi spremaju poći na udaljena mjesta počivališta svojih pokojnih, iznjedrila je sotonistička religija. Na dan Helloweena se na njihovim crnim misama prinose žrtve i obeščašćuju sveti predmeti. I dok taj dan mnogi roditelji od svoje djece prave „slatke male vampire i vještice“, s one strane istine doziva se sotonska prisutnost i duhovi. Nije nepoznato kako se u mnogim zemljama Zapada organiziraju zabave na grobljima kako bi se na taj način olakšala muka umrlih.
Ne moramo čak ni prelaziti „preko bare“ kako bismo svjedočili svim tim događanjima. Dovoljno je pogledati čitav niz crkava u Europi koje su pretvorene u klubove, restorane, trgovine i skate parkove. Što se to uvuklo unutar naših granica i prezentira nam se kao dio naše kulture, pod krinkom suvremene Hrvatske? Mi, po svom dobro znanom običaju, šutimo da nas još ne sustignu kakve dodatne nesreće (uz obavezno kuckanje po drvetu ako „Ne daj, Bože“ zatreba). Prestanimo živjeti u iluziji većeg i manjeg zla, kao što činimo razliku između crne i bijele magije, jer magija, bez obzira na predznak koji joj stavljamo, ostaje ono što u suštini jest – magija. Zato još večeras zapalimo svijeće na svojim prozorima i grobljima, prisjetivši se kako naše Svjetlo ne izvire iz bundeve, već vječno otvorenog groba. To je naš Uskrs i svjetlo naših života, života svih onih koji danas nisu s nama i kojih se na današnji dan posebno prisjećamo.
Iva Jurčević